U Muzeju Prigorja u Sesvetama nedavno je otvorena izložba „Ulica Patrisa Lumumbe“ koja kroz arhivsku građu, dokumente, plakate, umjetničke radove i suvremene intervencije istražuje slojevitu povijest današnje Ninske ulice, jedne od ključnih urbanih osi najveće zagrebačke gradske četvrti, propitujući odnos između imenovanja javnog prostora, kolektivnog pamćenja i identiteta lokalne zajednice.
Polazeći od njezina razvoja krajem 19. stoljeća kada od običnog poljskog puta, koji je povezivao nekadašnje srednjovjekovno kaptolsko trgovište s južnim obradivim površinama, prerasta u središnju sesvetsku ulicu i trajnu adresu brojnih obrtnika, trgovaca i ugostitelja, postav izložbe povezuje lokalnu povijest s globalnim političkim i simboličkim kontekstom razdoblja u kojem je ulica nosila ime Patricea Lumumbe, prvog demokratski izabranog premijera Demokratske Republike Kongo i simbola antikolonijalne borbe. Iako je ime Patricea Lumumbe za većinu Sesvećana ostalo egzotično, pa i teško izgovorljivo, ulica je taj naziv nosila punih trideset godina, u razdoblju od 1961. do 1991. godine, djelujući kao trajni simbol razdoblja u kojem su Sesvete bile simbolički povezane s idejama međunarodnog dostojanstva i prava na samoodređenje.
U središtu izložbenog narativa nalaze se reprezentativni objekti kroz koje se prikazuje njezin urbanistički i društveni razvoj, poput kuće Weinberger iz 1902. godine, najistaknutijeg primjera građanske arhitekture iz tog vremena u čijem su prizemlju djelovale veletrgovina i gostionica u koju je zalazio Dragutin Domjanić. O snažnoj ugostiteljskog tradiciji svjedoče i kultne gostionice koje su se desetljećima smjenjivale na mjestu današnjeg bara Korner - od one Šimuna Hriberšeka s početka stoljeća, preko Jazbecove kuglane i mesnice, pa sve do poslijeratnog restorana Zelengaj. Gospodarsku snagu naselja prezentira Obrtnički dom otvoren 1977. godine kao središte okupljanja i edukacije sesvetskih obrtnika, a cijelu prostornu priču uokviruje željeznički kolodvor, izgrađen 1870. i obnovljen nakon velikog potresa 1880. godine, uz koji se veže zanimljiva biografska crtica – u kolodvorskoj zgradi 1926. godine rođen je naš istaknuti filmaš i umjetnik Nikola Tanhofer, redatelj kultnog filma H-8 kojeg su filmski kritičari 2020. godine proglasili najboljim hrvatskim igranim filmom svih vremena.
Jedna od zanimljivosti izložbe je prikaz velikog zagrebačkog prosvjeda održanog povodom ubojstva Patricea Lumumbe 1961. godine, koji ukazuje na snažan odjek globalnih političkih događaja u lokalnom kontekstu. Upravo je nošena tim snažnim društvenim ozračjem lokalna vlast donijela odluku o preimenovanju Kolodvorske ulice, neraskidivo povezavši sesvetski prostor s globalnim antikolonijalnim pokretom.
Autor izložbe je Damir Fofić, a svi koji žele istražiti ovo mjesto urbanog pamćenja i otkriti kako promjene imena nisu puke administrativne geste, već pokazatelji mijenjanja odnosa društva prema kolektivnoj memoriji, mogu razgledati izložbu do 20. veljače 2026. godine.
U Gradskome muzeju u Ljubljani posjetitelji mogu posjetiti izložbu „1495 dana – Ljubljana u Drugom svjetskom ratu“. Prikazana je ljubljanska svakodnevica tijekom četverogodišnje talijanske i njemačke okupacije, sve do 9. svibnja 1945., kada su grad oslobodili partizani. U tom razdoblju prisilnog biranja strana, jedni su svoju propagandu širili javno, drugi su joj se odupirali ilegalno, etnoreligijska pripadnost za neke je značila smrtnu presudu, hrana je postala luksuz, a kultura jedno od sredstava ratovanja. Međutim, teška vremena iznjedrila su i nešto pozitivno – žene su se svojim angažmanom u pokretu otpora izborile za svoja prava.
Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, Slovenija je bila rascjepkana te je dio zaposjeo njemački Treći Reich, dio Kraljevina Italija, a dio je priključen Kraljevini Mađarskoj. Ljubljanu je 11. travnja 1941. okupirala talijanska vojska, a ubrzo je osnovana Antiimperijalistička fronta, tijekom iste godine preimenovana u Oslobodilačku frontu (OF). U sklopu nje djelovala je i Sigurnosno-obavještajna služba (VOS OF). Komunistička partija imala je vodeću ulogu u suzbijanju fašizma, a s druge strane, fašisti su organizirali Dobrovoljnu antikomunističku miliciju (MVAC), koja je imala dozvolu za uhićenja i ispitivanje potencijalno osumnjičenih za sudjelovanje u pokretu otpora. U rujnu 1943. talijanske su oružane snage kapitulirale, da bi potom Ljubljanu okupirala njemačka vojska te je grad postao sastavni dio Operativne zone Jadransko primorje.
Fotografirala: Zrinka Marković
Slovensko domobranstvo, osnovano 1943., surađivalo je s njemačkim okupatorima. Bilo je pod političkim vodstvom Leona Rupnika, ljubljanskog gradonačelnika od lipnja 1942. i kasnijeg predsjednika Ljubljanske pokrajine. Domobrani su dva puta prisegnuli vjernost Njemačkoj i njegovom vođi – 20. travnja 1944. (prigodno na Hitlerov rođendan) i 30. siječnja 1945. Uz njih je tijekom 1944. i 1945. godine bila i parapolicijska jedinica „Crna ruka“, nazvana tako jer je na mjestu zločina ostavljala potpis – crni otisak dlana. Iz rujna 1944. potječe izloženi poziv Josipa Broza Tita, objavljen u informativnom biltenu OF-a „Slovenski poročevalec“. Njime je pozvao hrvatske i slovenske domobrane te četnike da prijeđu u Narodnooslobodilačku vojsku, kako im ne bi bilo suđeno kao narodnim izdajnicima.
Tijekom Drugog svjetskog rata u Ljubljanu su pristigle izbjeglice iz drugih okupiranih krajeva, uključujući NDH. Dio Židova, ali i ostalog „nepodobnog“ stanovništva, je za vrijeme talijanske okupacije protjeran iz Ljubljane, a njihova je imovina zaplijenjena. Situacija je nakon njemačkog zaposjedanja postala još teža te je preostali dio Židova poslan u koncentracijske logore Auschwitz (Poljska), Dachau (Njemačka), Ravensbrück (Njemačka) i Mauthausen (Austrija). I katoličko svećenstvo odigralo je ulogu tijekom rata, i to ponekad na strani okupatora. U strahu od komunizma, neki svećenici poticali su na osnivanje straža u seoskim krajevima, a utjecajni su bili i u gradovima. Ljubljanski biskup Gregorij Rožman surađivao je s okupatorima, ali prema nekim izvorima pokušavao je u određenim situacijama i spriječiti deportiranje stanovništva i smaknuće zarobljenika.
Fotografirala: Zrinka Marković
Iz perioda talijanizacije Ljubljane tijekom Drugog svjetskog rata potječu izložene biste talijanskog kralja Viktora Emanuela III. i fašističkog vođe Benita Mussolinija. U ljeto 1941. u Ljubljani je gostovao Teatro dell'Opera di Roma s tenorom Beniaminom Giglijem, pokušavajući stvoriti dojam dobre suradnje. Međutim, OF je 1942. godine naredio „kulturni muk“ kojim se pokušala blokirati suradnja s okupatorima po pitanju umjetnosti, književnosti i drugih kulturnih grana. Predstavljeni plakati jasno ilustriraju fašističku i nacističku propagandu kojom se nastojala širiti negativna slika oslobodilačkog pokreta, partizana i Židova. Jedan od njihovih autora je Jože Beranek, ilustrator propagandnog odjela Slovenskog domobranstva.
Žene su imale bitnu ulogu u narodnooslobodilačkoj borbi tijekom Drugog svjetskog rata, kako na području Ljubljane i Slovenije, tako i u ostatku Jugoslavije. Iako dotad nisu imale pravo glasa, partizansko vodstvo je od 1941. prihvaćalo sudjelovanje žena u obrani, a Fočanskim propisima 1942. potvrdili su glasačko pravo žena. U prosincu 1942. konstituiran je Antifašistički front žena, a inicijativni odbori formirani su već i ranije. Prvi kongres Slovenskog antifašističkog vijeća žena održan je 1943. godine u Dobrniču. Od 21. travnja 1943. žene su u Ljubljani održavale demonstracije za prava zarobljenika i stanovnika okupiranih područja. Ti su skupovi popularno nazvani „Vidimo se iduću srijedu!“ jer su se održavali tim danom. U Ljubljani su 1950-ih podignuta četiri spomenika posvećena ovim demonstracijama.
OF je u Ljubljani imao nekoliko ilegalnih tiskara i radionica u kojima je bio izrađivan propagandni materijal, osobni dokumenti i različite isprave te tehnička sredstva potrebna za otpor. U to je vrijeme izlazio i, tada ilegalni, časopis „Naša žena“, čija je urednica od 1942. do 1949. bila Zima Vrščaj Holy, spisateljica te članica OF-a i partizanka. Mnoge su žene u sklopu otpora izgubile živote. Primjer je Vida Pregarc, radnica u tvornici Saturnus. Talijanski vojnici kod nje su 1942. godine pronašli propagandni materijal, ispitivali ju, pretukli i ustrijelili. Na izložbi je ispod njezine uvećane fotografije izložen stolac na kojem je ubijena.
Fotografirala: Zrinka Marković
Kako to obično biva, rat je doveo do nestašice hrane i drugih potrepština. Stanovnici okupiranog područja dobivali su kupone za hranu i odjeću, tzv. Rupnikove lire, ali oni nisu bili dostatni za preživljavanje. Prema izloženim podacima vidimo da je zbog ograničenja prehrambenih proizvoda 1941. godine kupon vrijedio za mjesečne zalihe po osobi za 6 kg brašna, 1 kg riže i 0,7 kg šećera, a 1944. samo 4,5 kg brašna, 0,5 kg riže i 0,5 kg šećera. Nestašica kave dovela je do korištenja bezkofeinskih zamjena – cikorije, ječma i žira.
Fotografirala: Zrinka Marković
Ratne prilike zahtijevale su snalažljivost, što je vidljivo na nekim izlošcima. Majica od novinskog papira donekle je štitila od hladne zime, a jakna sa skrivenim džepom i valjak za tijesto sa skrivenim pretincem omogućavali su prenošenje povjerljivih poruka. Neki predmeti koji bi nam se možda činili nebitni, u ovakvim su okolnostima možda činili razliku između života i smrti. Primjer je izložena torba Rajka Paulina, prethodno pričuvnog časnika Kraljevske jugoslavenske vojske, sačuvana iz koncentracijskog logora Gonars u Italiji, gdje je proveo 9 mjeseci. Predmeti iz torbe pomogli su mu da opstane u teškim uvjetima.
Uz spomenute eksponate izloženi su različiti drugi predmeti, fotografije, dokumenti, video i druga građa iz fundusa Gradskog muzeja, ali i ustanova poput Muzeja novije i suvremene povijesti Slovenije, Slovenskog etnografskog muzeja, Narodne i sveučilišne knjižnice i Slovenskog filmskog arhiva. Izložba je otvorena u proljeće 2025. povodom obilježavanja 80. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata te, poput izložbi srodne tematike, ne djeluje samo kao povijesni prikaz, već i kao upozorenje da se iste greške ne ponove.
Izložba je otvorena do 12. travnja 2026.
(Zrinka Marković)
Izvor: Muzej suvremene umjetnosti
MSU – „GEFF 63-69 / Od antifilma do crnog vala”
U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu može se razgledati retrospektivna izložba „GEFF 63-69 / Od antifilma do crnog vala” posvećena Genre Film Festivalu, prvom festivalu eksperimentalnog filma u bivšoj Jugoslaviji i istočnoeuropskom prostoru, jednom od ključnih mjesta formiranja strukturalnog filma, konceptualne umjetnosti i širih avangardnih tendencija šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Izložba približava povijest i duh manifestacije nastale kao izraz otpora konvencionalnoj kinematografiji i platforma afirmacije „antifilma“, pristupa koji se razvijao među zagrebačkim kinoamaterima, intelektualcima i umjetnicima okupljenima oko Mihovila Pansinija, poznatog zagrebačkog liječnika i amaterskog filmaša, zagovornika slobodnog filmskog kadra oslobođenog od letargične vjernosti tradiciji. Prvo izdanje Festivala otvoreno je 19. prosinca 1963. simboličnim činom anonimnog dječaka koji je presjekao vrpcu ispred Studentskog centra, a u njegovim žirijima, programima i raspravama sudjelovali vodeći umjetnici i intelektualci toga razdoblja poput Dušana Makavejeva, Vatroslava Mimice, Aleksandra Saše Petrovića, Radoslava Putara, Aleksandera Bassina, Josipa Vanište i Vjenceslava Richtera. Filmaše se često zvalo istraživačima filmske forme, jezika i montaže, poticao se otpor autoritetima i ohrabrivalo aktivno sudjelovanje publike. Tako je zagrebački bijenalni „susret filmskih istraživača“ postao, u vremenu kada je svijet dijelila „željezna zavjesa“, kulturu ovih prostora limitirala ideološka dogma, a filmsku kulturu narativna norma, poprište otpora svim granicama i konvencijama, interdisciplinarni poligon slobode za one koji su već prigrlili novi roman i teatar apsurda, čuli slučajnu glazbu s Muzičkoga biennala ili prihvatili izazov novih likovnih tendencija.
Izvor: Muzej suvremene umjetnosti
U razdoblju od 1963. do 1970. održana su četiri izdanja Festivala - „Antifilm i nove tendencije u filmu”, „Istraživanje filma i istraživanje pomoću filma”, „Kibernetika i estetika” te „Seksualnost kao mogući put u novi humanizam” nakon kojeg je, kako je pisao tadašnji Filmski svet, od skromne svečanosti zaljubljenika u film postao senzacija za koju su se ulaznice prodavale kao vruća roba. Iako peto izdanje planirano na temu „Nepoznate ljudske energije i neidentificirana osjetila“ nije održano, Festival je ostavio snažan i dugotrajan trag u povijesti eksperimentalnog filma, performativnih praksi i konceptualne umjetnosti.
Posjetitelji mogu vidjeti bogatu arhivsku dokumentaciju - fotografije, časopise, pisma, scenarije, plakate, novine i transkripte razgovora koji svjedoče o slojevitoj povijesti festivala, a uz četrdesetak filmova ili inserata filmova uvrštenih u postav izložbe, tu je i zasebni kino-box koji donosi izbor radova prikazanih na sva četiri izdanja GEFF-a.
Izvor: Muzej suvremene umjetnosti
Građa za izložbu prikupljena je iz zbirki Muzeja suvremene umjetnosti, Hrvatskog filmskog saveza, Instituta Tomislav Gotovac, Zagreb filma, Akademskog filmskog centra i Jugoslavenske kinoteke u Beogradu, Slovenske kinoteke i Moderne galerije u Ljubljani, Kino kluba Split te iz privatnih arhiva.
Autorsku koncepciju potpisuju Diana Nenadić i Darko Šimičić, a svi koji žele saznati više o manifestaciji koja je godinama oblikovala specifičnu filmsku kulturu ovih prostora i prošetati Zagrebom u vremenu kada je kotirao kao poligon slobode, mogu u Muzeju suvremene umjetnosti razgledati izložbu do 15. veljače 2026.
(Ivan Guberina)
„Za stol! O kuhanju u Naroni“ – kako su jeli stari Rimljani
Nova dvojezična publikacija Arheološkog muzeja Narona “Za stol! O kuhanju u Naroni”, nastala u suradnji s Institutom za arheologiju u Zagrebu, čitatelje vodi na autentično putovanje kroz gastronomiju antičke Narone, otkrivajući kako su se u to doba pripremala i posluživala jela te kakvu je ulogu hrana imala u svakodnevnom životu starih Rimljana. Riječ je o jedinstvenom spoju popularno-znanstvenog teksta, eksperimentalne arheologije i suvremenih gastronomskih praksi koji potpisuju Toni Glučina iz Arheološkog muzeja Narona i Ivana Ožanić Roguljić iz Instituta za arheologiju u Zagrebu, a koji prati istoimenu izložbu organiziranu povodom jubilarne XV. Rimske noći u Naroni.
Prvi dio knjige donosi pregled suradnji sa stručnjacima, mještanima Vida i obrazovnim ustanovama tijekom eksperimentalnog kuhanja prema rimskim receptima. U posebnom poglavlju iznosi se razvoj rimskog kulinarstva, s podacima o mjerama, namirnicama i začinima, načinima pripreme, vrstama jela i pića, posuđu za pripremu i posluživanje te vrstama obroka. Tekst je popraćen fotografijama i crtežima predmeta iz fundusa Arheološkog muzeja Narona. Posebna poglavlja posvećena su Naroni i bogatoj neretvanskoj gastronomskoj tradiciji.
Drugi dio knjige donosi recepte za rimska jela i pića pripremana tijekom dosadašnjeg eksperimentalnog kuhanja u Vidu. Predstavljeno je i 27 novih, suvremenoj publici prilagođenih recepata nadahnutih slavnom Apicijevom „kuharicom“ De re coquinaria. Recepti su razvrstani u tri kategorije: mesna, riblja i vegetarijanska jela, odražavajući raznolikost neretvanskog krajolika, od krških brda do slatkih, slanih i bočatih voda te plodne doline. Unutar svake skupine jela su podijeljena na predjela i glavna jela, dok deserti čine zasebnu cjelinu. Za one željne avanture tu je i posebno osmišljen jelovnik Za hrabre!. Recepti su objavljeni i u posebnoj publikaciji iz niza Libelli Naronitani Arheološkog muzeja Narona, pod naslovom Coquina Naronitana antiqua / Antička naronitanska kuhinja / Ancient Naronitan Cuisine. Spajajući znanstveni pristup i praktičnu kulinarsku dimenziju, autori su otvorili prostor za daljnja istraživanja antičke prehrane u lokalnom i širem mediteranskom kontekstu, istovremeno kreiravši atraktivan edukativan sadržaj koji jednako može privući stručnjake, nastavnike, učenike i turiste.
Publikaciju su recenzirale Angelina Raičković Savić (Arheološki institut, Beograd) i Kaja Stemberger Flegar (PJP d.o.o., Slovenska Bistrica). Grafičko i vizualno oblikovanje te pripremu za tisak izradio je Dominik Glučina (Duplo više d.o.o., Makarska), lekturu potpisuje Sanda Dominković (Morana, obrt za izdavačke djelatnosti, Osijek), a engleski prijevod Duško Čavić.
Izložba i publikacija ostvarene su sredstvima Arheološkog muzeja Narona, uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija, Dubrovačko-neretvanske županije, Grada Metkovića i projekta Sinergija različitosti: arheologija krajolika i tehnološke tradicije u Kontinentalnoj i Jadranskoj Hrvatskoj (SirAkt) (Next Generation EU-NPOO) pri Institutu za arheologiju u Zagrebu.
(Arheološki muzej Narona)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr