U prostoru Studija Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu od 25. do 27. listopada 2023. godine održao se stručno-znanstveni simpozij Tezaurus skulpture, peti u nizu simpozija posvećenih kiparstvu koje svakih pet godina organizira Galerija Antuna Augustinčića. Ovogodišnja tema simpozija odnosila se na problematiku izrade tezaurusa skulpture, ali i tezaurusa u širemu muzejskom i baštinskom kontekstu.
Muzejski djelatnici, konzervatori, restauratori te drugi baštinski stručnjaci i znanstvenici iz Hrvatske iznijeli su u 27 izlaganja saznanja iz svojih užih područja rada i dosadašnjih pristupa izradi stručnih nazivlja i tezaurusa, kao i izazove s kojima se susreće polje skulpture pri definiranju svojeg opsega u okviru likovnih umjetnosti. Cilj simpozija bilo je sveobuhvatno, likovno-teorijsko i jezikoslovno sagledavanje problematike kako bi se potaknula izrada zajedničkog tezaurusa koji bi služio cijeloj muzejskoj zajednici, ali i drugim istraživačima.
Normirano i kontrolirano strukovno nazivlje nužnost je u baštinskim zajednicama jer omogućuje ujednačenost naziva, standardiziranu obradu građe te brže i preciznije pretraživanje računalnih baza uz dobivanje cjelovitih podataka. Za razliku od uređenih popisa stručnih naziva, tezaurusi su složeniji i odnose se na (poli)hijerarhijski strukturirane specijalizirane rječnike, s jasno izraženim odnosima između nadređenih, podređenih, srodnih, istoznačnih, suprotnih i (ne)preporučenih pojmova, a poželjna je i njihova višejezičnost. Moguća su dva pristupa njihovoj izradi: deduktivni, odnosno od općega prema pojedinačnomu (pojmovi se prvo prikupljaju iz relevantnih izvora dok se ne skupi njihov dovoljan broj te se potom probiru i usustavljuju u kategorije), i induktivni ili od pojedinačnoga prema općemu (kategorije se stvaraju iz već postojećih pojmova u bazi te se postupno proširuju kako se unose novi pojmovi).
Fotografirala: Dunja Vranešević
U uvodnom izlaganju Zoran Svrtan iz Muzeja za umjetnost i obrt istaknuo je da muzejska zajednica još uvijek čeka javno dostupan tezaurus na hrvatskom jeziku koji će biti povezan s lokalnim, ali i međunarodnim tezaurusima, i koji će pokrivati razna strukovna područja. Kao jedan od dosadašnjih primjera naveo je višejezični tezaurus napravljen za projekt Partage Plus na 16 jezika, na kojemu je sudjelovao MUO, a temeljio se na Gettyjevu Tezaurusu za umjetnost i arhitekturu (AAT-u). Godine 2018. tvrtka ArhivPro pokrenula je i mrežnu platformu Tezaurus.hr, alat koji je zasad zatvoreni sustav primijenjen u okviru baze Indigo, a mogao bi poslužiti za daljnji razvoj infrastrukture javnog tezaurusa u skladu s interesima zajednice, bez čijeg aktivnog doprinosa sadržaju tezaurusa i dijeljenja znanja to neće biti moguće. Naime, dok su lokalna nazivlja i tezaurusi korisni samo ustanovi u kojoj su stvoreni, središnji tezaurus trebao bi, prije svega, biti zajednički projekt muzejske zajednice kojim bi se izbjeglo opetovano stvaranje odvojenih i neusklađenih nazivlja u pojedinačnim ustanovama, a time i gubitak energije i vremena stručnjaka na višestrukom ponavljanju istih poslova.
Postojeći zakonodavni okvir, nažalost, ne daje smjernice za sadržajnu obradu građe, istaknula je Jelena Balog Vojak iz Hrvatskoga povijesnog muzeja, što je dovelo do potpune slobode upisa u baze podataka, čemu ne pomaže ni manjak stručnog osoblja za kontrolu nazivlja. Iznijela je da u većini muzeja na kontroli nazivlja rade kustosi zbirki (57 %), u 18 % slučajeva riječ je o dokumentaristima, dok 25 % muzeja ne provodi kontrolu. U standardizaciji identifikacije građe neovisno o mjestu čuvanja ili informacijskom sustavu iskorak je postignut Pravilnikom za opis i pristup građi u knjižnicama, arhivima i muzejima, koji kao zajednički projekt šire AKM zajednice može poslužiti kao dobar model međuinstitucijske suradnje.
Tema zajedničkog tezaurusa ima dugu povijest u muzejskoj zajednici. Poznat je prijedlog dokumentacije i klasifikacije muzejskih predmeta po vrstama koji je iznesen u Muzeologiji 25 još 1987. godine, koji i danas služi kao jedno od polazišta za ovu problematiku, a od primjera dobre prakse na simpoziju su predstavljeni i različiti noviji projekti te procesi rada na srodnim baštinskim tezaurusima.
Aleksandra Vlatković iz Etnografskog muzeja u Zagrebu predstavila je projekt izrade i dopune tezaurusa etnografskih muzejskih predmeta, koji je trajao od 2006. do 2012. godine, u čijem je okviru obrađeno 1255 naziva iz nekoliko tematskih skupina (alati, oruđe i oprema, arhitektura, mjerne naprave i posude, spremnice, transportna sredstva) uz prijevod na engleski jezik prema Gettyjevu AAT-u. Poseban je obzir primijenjen na lokalne nazive, koji su dragocjeni u etnologiji, kako bi se uz standardni naziv mogli pridružiti predmetu. Lana Križaj, pročelnica Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, predstavila je metodologiju izrade hrvatskog Tezaurusa spomeničkih vrsta s ukupno 809 pojmova u 17 klasa, uz navođenje međunarodnih smjernica i relevantnih tezaurusa kulturne baštine koji su poslužili kao orijentir u njegovu nastajanju i mapiranju pojmova. Institut za povijest umjetnosti surađivao je s Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje na projektu Pojmovnika klasične arhitekture (KLAS), koji je financirala Hrvatska zaklada za znanost. Kao rezultat obrađeno je 1216 pojmova s 1483 hrvatska naziva te 2735 istovrijednica na ukupno šest stranih jezika, koji su od 2021. javno dostupni za pretraživanje na stranicama Hrvatskoga strukovnog nazivlja (Strune), terminološke baze koja prikuplja i obrađuje nazivlja različitih struka radi usklađivanja svih nazivlja na hrvatskom jeziku. Zahvaljujući projektu KLAS, Institut za povijest umjetnosti kao prva ustanova iz Hrvatske uspostavio je suradnju i na Gettyjevu višejezičnom AAT-u koji sadržava više od 120 000 naziva. Budući da se u primjeni ovog nazivlja pokazalo da za potpuno shvaćanje definicije nerijetko nedostaju vizualni primjeri, s obzirom na to da je jezik arhitekture prije svega „vizualni jezik“, Ana Šverko iz Instituta iznijela je i planove za daljnji rad na ilustriranju pojmovnika primjerima klasične arhitekture iz hrvatske umjetničke baštine.
Fotografirala: Dunja Vranešević
Na primjeru suradničkog modela na dopuni Gettyjeva AAT-a hrvatskim nazivima pokazalo se da snaga itekako može biti u (nadziranom) radu mnoštva. Filozofski fakultet u Zagrebu potpisao je sporazum o suradnji s Gettyjevom zakladom, čime je omogućen rad studenata muzeologije i humanističkih ili filoloških studijskih grupa sa sveučilišnim profesorima, muzejskim stručnjacima i prevoditeljima na mapiranju i prijevodu najčešćih naziva iz područja materijala, tehnika, stilova i razdoblja te vrste predmeta, pri čemu studenti stječu iskustvo iz prakse, stručnjacima se štedi vrijeme, a hrvatskom nazivlju omogućuje se veća vidljivost i povezanost s drugim jezicima.
Nekoliko izlaganja bavilo se prijedlozima različitih tipoloških klasifikacija skulpture na primjerima iz muzejskih i drugih zbirki prema vrsti, stupnju plastičnosti, formatu, funkciji, veličini, složenosti kompozicije, obradi, stilu i dr., a dana je i podloga za izradu kiparskoga klesarskog pojmovnika. Posebna problematika istaknula se kod usklađivanja sa stranim jezicima pri čemu za hrvatski naziv ne mora uvijek postojati istovrijednica na engleskome ili drugom jeziku, što se pokazalo autorici Ani Kaniški pri prevođenju sažetka za knjigu Skulptura na otvorenom u Varaždinu, dok je na primjerima iz konzervatorsko-restauratorske struke, poput razlikovanja izraza polikromni (višebojnost proizlazi iz strukture materijala) i polikromirani (materijal je obojen izvana), utvrđeno da bi tezaurus skulpture svakako trebao uključiti i pojmove iz komplementarnih struka.
Dio izlaganja bio je posvećen i „rubnim“ primjerima skulpture, odnosno problematici što sve može biti skulptura i kako opisati građu koja izmiče ustaljenom određenju područja skulpture. Tako se raspravljalo o tome jesu li dekorativni dijelovi glazbenih instrumenata (na primjeru harfi) skulpturalni reljefi te kako ih opisati u bazi kada su dio predmeta kojemu se naglasak u obradi stavlja na mehanizam instrumenta, jesu li različiti oblici instalacija (izvedbene, zvučne, ambijentalne, interaktivne i dr.) vrste suvremene skulpture, kako se odnositi prema skulpturama od „nekiparskog materijala“ papira i s problemom njihove trajnosti (na primjeru Ružićevih radova u papirmašeu), koje su terminološke granice između umjetnosti vlakana (fiber art), tekstilne umjetnosti i (mekane) skulpture i kojim zbirkama takva djela pripadaju, mogu li se prostorne slike Vjenceslava Richtera odrediti kao skulpture, slike ili koncepti te koju ulogu u doživljaju kiparskog djela može imati njegova tjelesna percepcija, odnosno interakcija posjetitelja s djelom.
Okupivši četrdesetak stručnjaka, simpozij je iznova potvrdio da je izgradnja zajedničkog tezaurusa prijeko potrebna u muzejskoj zajednici. Iako se doima nepremostivom, uz međuinstitucijsku i interdisciplinsku suradnju te volju i motivaciju svih uključenih ona nije nemoguća, a prvi je korak u tom pothvatu razvoj infrastrukture i oglednog projekta kojim će se na manjemu, savladivom korpusu utvrditi metodologija primjenjiva na sve baštinske tezauruse.
(Dunja Vranešević)
Izvor: UNESCO / Kéré Architecture
UNESCO – prvi virtualni muzej ukradenih kulturnih predmeta
Krađa, pljačka i nezakonito trgovanje kulturnim dobrima događaju se u svim zemljama, posebice na područjima sukoba i kriznim žarištima, lišavajući stanovnike njihove kulture, identiteta i povijesti. Kao što je pokazao slučaj Britanskog muzeja, čak ni muzejske ustanove čija je misija zaštita i očuvanje baštine nisu imune na krađe i nezakonito postupanje. Kako bi se javnost osvjestilo o ovom gorućem problemu, države-članice UNESCO-a odlučile su da svake godine 14. studenoga, dan na koji je 1970. usvojena UNESCO-va Konvencija o mjerama zabrane i sprječavanja nezakonitog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara, obilježavaju Međunarodni dan borbe protiv nezakonite trgovine kulturnim dobrima.
Jačanju svijesti o zaštiti svjetske kulturne baštine pridonijet će i novi, zajednički projekt UNESCO-a i Interpola – prvi virtualni muzej ukradenih kulturnih predmeta. U njemu bi svoje digitalno „utočište“ trebalo naći šest stotina od ukupno više od 52 tisuće predmeta iz Interpolove baze ukradenih umjetnina, a muzej bi se trebao „otvoriti“ sredinom 2025.
Osnivanje virtualnog muzeja najavljeno je još u rujnu prošle godine u Meksiku na konferenciji o kulturnim politikama i održivom razvoju MONDIACULT 2022, na kojoj je stotinu i pedeset država usvojilo povijesnu Deklaraciju o priznavanju kulture kao globalnog javnog dobra i jačanju predanosti borbi protiv nezakonite trgovine kulturnim dobrima.
„Iza svakog ukradenog djela ili fragmenta krije se dio povijesti, identiteta i čovječanstva koji je istrgnut svojim čuvarima, nedostupan za istraživanje te mu sada prijeti rizik da padne u zaborav“, izjavila je prošlog mjeseca glavna ravnateljica UNESCO-a Audrey Azoulay na sastanku u Parizu na kojem je predstavljen dizajn novog virtualnog muzeja. „Naš je cilj ovime ponovno staviti ova djela u središte pozornosti i vratiti društvima pravo da pristupe svojoj baštini, dožive je i prepoznaju se u njoj.“
Izvor: UNESCO / Kéré Architecture
Krajnji cilj ovog virtualnog muzeja je njegovo zatvaranje. „To je suprotnost običnom muzeju, čija će zbirka povećava. S ovim se nadamo da će se njegova zbirka smanjiti kako se predmeti vraćaju jedan po jedan“, pojasnio je za The Guardian pomoćnik glavne ravnateljice UNESCO-a za kulturu Ernesto Ottone Ramírez.
Za arhitekta virtualnog muzeja odabran je Francis Kéré (Burkina Faso), dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2022. i nagrade Praemium Imperiale 2023. za arhitekturu. Kako pojašnjava Azoulay, „za ovaj projekt trebao nam je arhitekt sposoban ponovno napisati tradicionalni priručnik, koji bi mogao dizajnirati prostore razmišljajući izvan okvira, koji bi mogao intimno povezati materijalno s nematerijalnim“. Njegov dizajn inspiriran je stablom baobaba kao simbolom korijena i pripadanja, a koji je veoma značajan u afričkoj kulturi, i kultnom rotondom Muzeja Guggenheim arhitekta Franka Lloyda Wrighta.
Tako će se u virtualnom muzeju posjetitelji moći kretati spiralnom rampom koja povezuje niz galerijskih prostora koji će sadržati detaljne trodimenzionalne slike predmeta, u mnogim slučajevima rekonstruirane na temelju crno-bijelih fotografija ili ilustracija. Digitalni surogati predmeta bit će popraćeni opisima koji objašnjavaju njihovu kulturnu vrijednost i osobnim svjedočanstvima iz zajednica iz koje su potekli kao podsjetnik na ljudske veze koje ti predmeti predstavljaju.
Iako UNESCO nije otkrio kojih šesto predmeta će točno sačinjavati početni postav, virtualni muzej bi trebao ukazati na neke od najznačajnijih ukradenih artefakata, a to su, prema Koaliciji za starine, natpis na alabasternom kamenu (3. st.) koji je između 2009. i 2011. otuđen iz hrama Awwam u Jemenu, bjelokosni reljef s prikazom lava koji napada Nubijca (7. st. pr. Kr.) ukraden iz Bagdadskog muzeja 2003., zelena kamena maska opljačkana 1970-ih s majanskog nalazišta Rio Azul u Gvatemali i figurica Varahe (5. – 6. st.) uzeta iz hrama u Rajasthanu u Indiji 1988.
Saudijska Arabija je jedan od glavnih donatora, zapravo jedini koji se pojavljuje u proračunu za ovaj projekt, s 2,5 milijuna američkih dolara označenih kao „dobrovoljni prilozi, strogo namjenski“. Ova donacija pomoći će u postizanju kulturnih ciljeva koje je UNESCO postavio za razdoblje 2022. – 2025., a koji uključuju „promicanje raznolikosti baštine i kulturnih izričaja“ i „jačanje kapaciteta država članica za borbu protiv nezakonite trgovine kulturnim dobrima i promicanje njihova vraćanja i restitucije, zaštitu podvodne kulturne baštine i promicanje uloge muzeja u društvu“.
Virtualni muzej ukradenih predmeta, „iako neće nadoknaditi fizički nedostatak nestalih umjetničkih djela, barem će im ponovo omogućiti osnovni pristup i pomoći u jačanju zagovaranja njihova povratka“, zaključila je Azoulay.
(D.V., I.M.)
Izvor: Arheološki muzej u Zagebu
Sarajevo – otvorena gostujuća izložba Avari i Slaveni
U Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu otvorena je izložba „Avari i Slaveni južno od Drave“ autorica Anite Dugonjić iz Arheološkog muzeja u Zagrebu i Anite Rapan Papeša iz Gradskog muzeja Vinkovci, koja posjetiteljima približava ranosrednjovjekovno razdoblje kontinentalne Hrvatske u kojemu Avari i Slaveni sudjeluju u velikoj seobi koja će kao konačnu posljedicu imati potpunu promjenu etničke karte i političkih odnosa na području Europe.
Izložba putem izabranih arheoloških predmeta koji potječu iz fundusa trinaest hrvatskih muzeja, ustanova i privatnih zbirki, predstavlja dvije ranosrednjovjekovne populacije na prostoru kontinentalne Hrvatske u razdoblju od sredine 6. do sredine 9. stoljeća, koje su zajedno vodile mnoge vojne pohode protiv Bizantskog Carstva, rušile pogranične gradove i utvrde, naselja i mjesta. Materijalna ostavština ovog razdoblja predstavljena je s gotovo 700 predmeta koji daju uvid u složenu povijest nomadskih ratnika stare Panonije, njihovu vojnu ostavštinu, gospodarstvo i duhovni život, otkrivajući kulturne utjecaje Karolinškog i Bizantskog carstva.
Kako je romansko stanovništvo doživljavalo silovite avarske napade najbolje dočarava izložena opeka iz Sirmija na koju je tijekom opsade grada (579.-582. g.) netko od stanovnika zapisao zaziv na grčkom pismu i jeziku, u prijevodu "Kriste Gospodine, pomozi gradu, zaustavi Avarina, zaštiti Romaniju i onog koji je ovo napisao. Amen". Poseban naglasak postava je na ratnicima - najvažnijem društvenom sloju u avarodobnom društvu, koji su bili pokretači gospodarstva, sigurnosne snage i politička elita. Među slavenskim populacijama vrbovali su vojnike, ali su, u isto vrijeme, sprečavali uzdizanje slavenske ratničke elite strahujući da bi ona u konačnici mogla ugroziti njihov status. Izloženi su nalazi koji oslikavaju njihovu nošnju i opremu, kao i bioarheološki ostaci konja i konjanika, popraćeni panoima i rekonstrukcijom ukopa ratnika i konja iz groba 88 u Starim Jankovcima.
Izvor: Arheološki muzej u Zagrebu
Karakter avarskih naselja i specijalizaciju privrede unutar njih publici približavaju nalazi iz poluukopanih zemunica ¬ keramičke posude, žrvnjevi za pripremu žitarica, uporabni predmeti poput noževa i pršljena, zatim dijelovi nošnje (pređice, jezičci), te pekači kojima se pekao kruh. Izloženi su predmeti koji svjedoče o uzgoju žitarica i životinja poput srpa, kostiju goveda ili propletača - šiljatih koštanih predmeta s vrhom podrezanim na jednom od krajeva, koji služili su za prepletanja biljnih vlakana, lika, pruća, slame i dr.
Kroz izložbu se provlači niz zanimljivih rekonstrukcija (sedlo, luk, tobolac i strelice, glava konja s dekorativnim elementima...), a obogaćena je i radionicama za djecu s predmetima prilagođenim njihovom uzrastu (konjići za ljuljanje, bojanke, radni listići).
Izložba „Avari i Slaveni južno od Drave“ može se razgledati u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine do 14. siječnja 2024. godine.
(I.G.)
Izvor: Muzeji i galerije Konavala
Novootkriveni Epidaur – terra sigillata s cavtatskih lokaliteta
U Odjelu za arheologiju i spomeničku baštinu Muzeja i galerija Konavala otvorena je izložba "Novootkriveni Epidaur – terra sigillata s cavtatskih lokaliteta". Autorice izložbe su Helena Puhara i Sanja Pujo.
Ova izložba zamišljena je kao prva u nizu programa zajedničkog nazivnika novootkriveni Epidaur, u okviru kojega se planira obraditi i javnosti predstaviti nalaze s istraživanja vođenih posljednjih desetak godina na području Cavtata, i to onih vođenih u vrtu hotela Supetar, uz teniske terene hotela Albatros, u Supilovoj i u Zorinoj ulici te na arheološkom lokalitetu Rat. Cilj ovog izlagačkog programa je naglasiti važnost arheoloških istraživanja kao i njihov znanstveni doprinos u proučavanju i interpretiranju povijesti, ali i formiranju kulturnih vrijednosti i identiteta zajednice.
Ovom prvom izložbom manjeg formata nastoji se, kroz jedan specifičan aspekt pronađenog keramičkog inventara – terra sigillatu, predstaviti keramičke fragmente koji, osim što su od iznimnog značaja za interpretaciju i dataciju spomenutih lokaliteta, govore o društveno-ekonomskom položaju samog Epidaura, upućuju na njegove trgovačke veze i osvjetljavaju svakodnevni život stanovništva.
Terra sigillata je pojam koji obuhvaća jako široku skupinu fine rimske keramike, glatke ili reljefno ukrašene, kojoj je glavna identifikacijska karakteristika sjajni crveni premaz. Odlikuje se vrlo kvalitetnom sirovinom kao i specifičnim načinom izrade. Izložba je strukturirana kroz tri cjeline, a u prvoj je publici približena proizvodnja ove specifične vrste keramike, simbola rimske kulture, koja je započela u središnjoj Italiji u razdoblju druge polovice 1. st. pr. Kr. Vrlo brzo će se proširiti i na područje cijelog apeninskog poluotoka, ali i na istočne obale Sredozemnog mora. Radionice se otvaraju i u Galiji, Hispaniji, Retiji, Panoniji, te u Africi. Uspostavila se prava industrija, a pojavnost same keramike jamčila je uspjeh.
Visoki sjaj i crvena boja, ono što je ovu vrstu proizvoda razlikovalo od ostalih na tržištu, dobivala se vitrifikacijom glinenog premaza bogatog željeznim oksidima zahvaljujući posebnom načinu pečenja i postignutoj visokoj temperaturi. Najbolji proizvodi izlazili su iz peći s neizravnim plamenom, što je pretpostavljalo posebno, zatvoreno ložište koje je posebnim kanalima povezivalo komore, često višekatne, u kojima su se slagale posude, a dim je izlazio vani. Tako se u kontroliranoj oksidacijskoj atmosferi, na temperaturi od 1050 do 1100 °C, postizala kompaktna i sinterirana boja, gotovo neporozna.
Izvor: Muzeji i galerije Konavala
Kako bi posjetiteljima, naročito djeci, bilo jasnije što je to terra sigillata i na koji se način proizvodila napravljena je maketa jedne takve peći, po uzoru na one koje nalazimo na galskom prostoru.
Druga cjelina predstavlja cavtatske lokalitete kroz kratke opise rezultata arheoloških istraživanja i po jedan karakterističan nalaz, npr. za istraživani prostor zapadno od hotela Albatros to su tesere mozaika, a s istraživanja u vrtu hotela Supetar izabran je ulomak koji predstavlja glavu psa, sačuvani dio askosa, vjerojatno proizvod knidskih radionica.
Treća cjelina prikazuje italsku, galsku, pontsku, istočnomediteransku i sjevernoafričku produkciju terra sigillate kroz nalaze s cavtatskih lokaliteta. Uz karte na kojima su precizirana područja na kojima se ta keramika proizvodila nalaze se i male knjižice s crtežima koji rekonstruiraju određene vrste posuda čiji su fragmenti izloženi, a povezani su brojevima što cijeli proces percepcije izložbe čini interaktivnim.
S cavtatskih arheoloških nalazišta izdvojeno je preko tisuću ulomaka terra sigillate, ali količinom prednjači lokalitet Rat. Na izložbi je prikazan manji broj fragmenata, ali oni karakteriziraju import terra sigillata posuda iz većine dijelova Rimskoga Carstva gdje se takva vrsta keramike proizvodila.
Autorice likovnog postava su Helena Puhara i Sanja Pujo.
Izložba će biti otvorena do 1. svibnja 2024. godine.
(Muzeji i galerije Konavala)
Izvor: Arheološki muzej Istre
Arheološki muzej Istre – izložba posvećena mediteranskoj prehrani
U Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca u Puli sredinom listopada otvorena je izložba fotografija "Foodprint - The Mediterranean Diet Revisited" koja govori o povijesti mediteranske prehrane i njezinoj važnosti za život danas, organizirana u suradnji Goethe-Instituta Hrvatska i Arheološkog muzeja Istre.
Povezujući Grčku, Italiju, Španjolsku, Maroko, Portugal, Hrvatsku i Cipar, projekt se temelji na fotografijama petero europskih fotografkinja i fotografa koji udišu novi život ovom prastarom načinu prehrane i življenja na Mediteranu. Fotografije nastale u tih sedam zemalja u kojima je mediteranska prehrana upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne baštine čovječanstva prikazuju dramatične kontraste, od udaljenih ribarskih sela i planinskih naselja do modernih škola kuhanja, istražujući različite teme kao što su održivost, identitet, obitelj, zajednica, kuhanje, poljoprivreda, zdravlje i kreativnost.
Struktura izložbe prati pet tematskih cjelina: preživjeti, prehraniti, kuhati, jesti i uzdržavati. Te se teme provlače kroz mediteransku prehranu i naglašavaju holistički pristup hrani kojim se želi promicati zdravlje i nadahnuti održivi način življenja. Fotografije inspiriraju promjene i potiču javnost na povezivanje s prošlošću regije, koja je, iako narušena siromaštvom i glađu, proizvela najzdraviju i najodrživiju prehranu na svijetu. Fotograf Johann Clausen u Hrvatskoj je zabilježio krajolik istočne obale Jadrana i vizualno istražio jedan od ključnih sastojaka za kuhanje i čuvanje hrane: sol.
Izvor: Arheološki muzej Istre
Suorganizator izložbe Arheološki muzej Istre u Svetim srcima izložio je arheološke eksponate vezane za ovu temu. Riječ je o predmetima iz antičkog doba, kojemu se i pripisuje “mediteranska trijada”: kultura žita, vina, i maslinovog ulja. Osim amfora, mogu se vidjeti i primjerci posuđa i kuhinjskih predmeta, te opreme za ribarenje. Na izložbi je prikazan i izbor fotografija nastalih tijekom fotografske radionice održane u suradnji s Foto Akademijom Makina na kojoj su u sklopu popratnog programa izložbe mladi polaznici bilježili lov srdele u pulskom akvatoriju.
U sklopu izložbe održana je projekcija dokumentarnog filma 'Savršen obrok' redatelja Alexandrosa Merkourisa koji otkriva zašto se mediteranska prehrana smatra jednom od najzdravijih na svijetu. Film ne samo da naglašava njenu ulogu u zaštiti od pretilosti, kardiovaskularnih bolesti, raka i starenja mozga, već prikazuje i njen potencijal kao alata za borbu protiv klimatskih promjena.
Projekt Foodprint inicirala je grčka producentska kuća Anemon Productions te ga provodi u sklopu programa Kreativna Europa. Između ostalih, partneri na projektu su i Goethe-Instituti jugoistočne Europe. U Hrvatskoj su partneri Arheološki muzej Istre, umjetnička organizacija Film i Film, Galerija Makina te drugi lokalni partneri.
Izložba se može razgledati u Svetim srcima do 19. studenog 2023.
(Arheološki muzej Istre)
Izvor: Samoborski muzej
Priče iz starine – Dječji vodič kroz Etnografsku zbirku Samoborskog muzeja
Povodom obilježavanja Dječjeg tjedna u Samoboru, u listopadu 2023. godine, Samoborski muzej svoje najmlađe posjetitelje iznenadio je novom dječjom publikacijom pod nazivom „Priče iz starine“. Riječ je o dječjem vodiču po postavu Etnografske zbirke, u obliku edukativnog materijala, s kratkim pričama o narodnom životu i običajima samoborskog kraja.
Kroz cijelu publikaciju provlači se lik Milana Langa, učitelja i pisca s kraja 19. i početka 20. stoljeća, čija su etnografska istraživanja, 1915. godine, rezultirala vrijednom monografijom - „Samobor. Narodni život i običaji“. Koristeći primjere predmeta Etnografske zbirke, pričajući zanimljive priče i poslovice te postavljajući pitanja i zagonetke, učitelj Lang djecu podučava o životu sela svoga vremena.
Izvor: Samoborski muzej
Samoborski muzej prepoznat je kao mjesto aktivnog učenja, istraživanja, inspiracije i kreativnosti te zauzima važnu ulogu u obrazovanju i edukaciji djece s područja Samobora i okolice. Najučestaliji oblik edukativnih djelatnosti u Samoborskom muzeju svakako su vodstva učenika po stalnom postavu u sklopu razredne nastave ili nastave povijesti. No, posljednjih nekoliko godina Samoborski muzej napravio je velik iskorak u svojoj pedagoškoj djelatnosti uvođenjem edukativno-kreativnih dječjih radionica.
Ova publikacija zastupa oboje. Funkcionira kao vodič po postavu koji na zanimljiv i neformalan način djeci predstavlja predmete Etnografske zbirke, smještene u kontekst seoskoga života krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a inovativnim zadacima i kreativnim izazovima upoznaje ih se s raznim aspektima narodnog života (svakodnevnim životom naših predaka, zanimanjima, vjerovanjima, odijevanjem, godišnjim i životnim ciklusom narodnih običaja itd.) te ukazuje na važnost očuvanja i promicanja kulturne baštine.
Publikacija će se koristiti kao edukativni materijal u sklopu posjeta učenika Samoborskom muzeju. Učitelji u dogovoru sa svojim učenicima moći će odabrati tematsko vodstvo i radionicu osmišljenu prema temama zastupljenim u publikaciji. Po završetku vodstva, svaki učenik dobit će svoj primjerak publikacije, zajednički će rješavati pitalice i zadatke na odabranu temu nakon čega će se okušati u kreativnoj radionici.
Publikacija je nastala u suradnji kustosice arheologinje i etnologinje Nikoline Vuković Suman, kao autorice teksta i urednice te ilustratorice Zrinke Ostović. Za dizajn i grafičko uređivanje zaslužan je Smak kolektiv d.o.o.
(Nikolina Vuković Suman)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr