HR | EN
#1 | #2 | #3 | #4 | #5 | #6

Fotografirao: Matija Dronjić

Etnografski muzej Zagreb – izložba "Igračke - djetinjstvo zauvijek"

Poznati Jugoplastikin klaun „Cico“, „Jeti“ iz radionice Ružice Vavre, Biserkina „Tombola“, Keramička fučkalica u obliku zeca, dječje tamburice iz Laza Bistričkog - samo su neki od mnoštva atraktivnih predmeta koji se mogu vidjeti na izložbi "Igračke - djetinjstvo zauvijek", otvorenoj prošli utorak u Etnografskom muzeju u Zagrebu.

Izložba je zamišljena kao putovanje kroz povijest igračaka i igara iz fundusa Etnografskog muzeja nastalih u Hrvatskoj i od hrvatskih autora u razdoblju od kraja 19. stoljeća do danas, s posebnim naglaskom na raznolikost motiva i materijala izrade, kao i na specifičnosti lokaliteta na kojima su nastale. Posjetitelje izložbe u zanimljiv svijet igračaka uvodi Vremeplov koji počinje prvom dječjom igračkom evidentiranom u muzeju – drvenom zipkom nastalom oko 1840. u Letovaniću, otkupljenom 1921. godine, nastavlja se igračkama namijenjenim prodaji izrađivanima u hrvatskim selima već početkom 19. stoljeća – malenim svircima karakterističnima za Zelovo, sviralima i tamburicama specifičnima za Laz i Tugonicu, te drvenim životinjskim likovima iz Vidovca, a završava 21. stoljećem i igračkama koje su izradili hrvatski dizajneri, poput igračke Somewhere, Kay o my plus koju je za MoMA-u osmislio dizajner i kostimograf Goran Lelas.

Predstavljena je tradicija izrade igračaka u prigorskom selu Vidovec čiji su stanovnici bili vrlo siromašni s malo obradive zemlje, te su odlučili poboljšati materijalno stanje izrađujući igračke od bukve, javora i lipe. Izloženi su raznoliki motivi - ptice, psi, mačke, krave, kolica za lutke, saonice, konji sa zaprežnim kolima i auti, koje su prodavali u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića, ispred Katedrale i na Dolcu te u samom selu kroz koje su prolazili hodočasnici na putu prema marijanskom svetištu Majke Božje Bistričke. Odlazili su na proštenja i sajmove u okolna mjesta poput Varaždina, Čakovca, Bjelovara i Krapine. Zahvaljujući popularnosti svojih rukotvorina Vidovec postaje jedno od najranije organiziranih mjesta u kojima je započela sustavna proizvodnja igračaka osnivanjem „Prve hrvatske seljačke zadruge za izradu i prodaju dječjih igračaka“ 1932. godine.

Mnogo ljudi, malo zemlje i šumovit kraj bogat drvom naveli su stanovnike Hrvatskog zagorja da počnu izrađivati svirale jedinke i dvojnice, jednostavna glazbala koja su služila kao dječje igračke. Postupno se od kreiranja igračaka za vlastite potrebe razvilo osebujno umijeće izrađivanja i oblikovanja igračaka čiji je izričaj nepromijenjen već generacijama, upisano 2009. godine kao svjetska baština na UNESCO-ovoj Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Od samih početaka izrađuju ih samouki drvorezbari, stanovnici Stubičkog i Bistričkog Laza, Gornje Stubice, Tugonice i Marije Bistrice, mjesta na hodočasničkom putu prema nacionalnom marijanskom svetištu Majke Božje Bistričke. Svaka je njihova igračka, i nekada i danas, ručni rad, gotovo unikatan primjerak. Ideje, motive i ornamente nalaze u prirodi i svakodnevnom životu tako da i danas rade konjiće i konjske zaprege različitih veličina, namještaj za lutke, automobile, kamione i avione, odnosno pokretne igračke poput leptira, klepetaljke i ptice, koje dijete gura uz pomoć kotačića i štapa na koji je pričvršćena.

Pored drvenih i keramičkih tradicijskih igračaka, svoje mjesto u postavu našle su i igračke hrvatskih tvornica koje 1950-ih započinju proizvodnju plastičnih igračaka. Predstavljene su Walt Disney figure zagrebačke tvornice „Biserka“, pokretljive lutke splitske „Jugoplastike“ nastale 70-ih godina, kao i namještaj za lutke koji je proizvodila popularna „Marčanka“ u Istri.

Posebno su zanimljive unikatne plišane igračke zagrebačke obrtnice Ružice Vavre izrađene tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kroz godine rada zaštitila je 150 plišanih igračaka autorskim pravima u Saveznom uredu za autorska prava. Raditi je počela 1949. godine u kućnoj radinosti dok majstorsku radionicu i trgovinu otvara 1961. godine u Zagrebu u Petrinjskoj ulici 4. Njene igračke bile su na visokoj estetskoj i kvalitativnoj razini pa su ona i njena kći Dolores, koja se tijekom godina uključila u posao, dobivale narudžbe renomiranih stranih naručitelja poput Walta Disneya ili poznate pariške robne kuće Lafayette.

Izložbom je ujedno započeo veliki istoimeni muzejski projekt koji će tijekom iduće godine obuhvatiti dvanaest izložbi - dvije Etnografskog muzeja i deset gostujućih. Tako će zagrebačka publika u okviru ciklusa manjih izložbi pod nazivom "U gostima kod Etnografskog muzeja" do kraja godine imati prilike vidjeti izložbu Hrvatskog povijesnog muzeja „Igre i igračke – svjedoci vremena“ (12. 6. – 11. 7.), Tehničkog muzeja "Nikola Tesla" „Igračke - put do ostvarenih snova“ (15. 7. – 5. 9.), Muzeja suvremene umjetnosti „Nezaboravni crtići - Mali leteći medvjedi“ (9. 9. – 3. 10.), Hrvatskog školskog muzeja „Igre i šale za naše male“ (7. 10. – 31. 10.) te Muzeja za umjetnost i obrt „Tragovi romantičnog djetinjstva“ (4. 11. – 28. 11.).

Autorica projekta i središnje izložbe je Iris Biškupić Bašić, a autorica likovnih postava izložaba je Nikolina Jelavić Mitrović. (Ivan Guberina)

 

Fotografirao: Matija Dronjić

 

Motiv iz Pariza, 1968., ulje/staklo, 390x500 mm, fotografirao: Ivan Brkić

Slavko Stolnik u Hlebinama – sloboda i sklad začudnog kolorizma

U Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama 22. svibnja otvorila se izložba „Slavko Stolnik: Sloboda i sklad začudnog kolorizma“, prva samostalna Stolnikova izložba u ovoj galeriji. Na njoj je kustosica izložbe Helena Kušenić iz Muzeja grada Koprivnice predstavila 25 djela iz Zbirke Vladimira Malogorskog, većinom ulja na staklu.

Naziv izložbe otkriva modus operandi ovog umjetnika iz zagorskog kruga naivne umjetnosti – velikim plohama boja, ponekad komplementarnima, gradio je pejzaže, interijere, ljudske i životinjske likove, a nije zazirao niti od korištenja manjih kolorističkih grupacija i gotovo poentilistične tehnike kako bi prikazao detalje. Ekspresionistički i nadrealistički naboj je u svoja djela utkao pomoću fantastičnih elemenata, ali i paletom nestvarnih boja kojima je stvorio gotovo oniričke scene.

Zagorski krug naivne umjetnosti počeo se razvijati oko polovice 20. stoljeća, kada nastaju i prve slike na staklu Slavka Stolnika (1929.-1991.). Ovaj zagorski slikar i kipar nije imao formalno akademsko obrazovanje, bavio se poljoprivredom, pučkom medicinom, radio je kao rudar i policajac, ali je ipak prošao osnovnu umjetničku poduku. U sklopu kulturno-umjetničkog društva „Pavao Markovac“ slikarske osnove učio je od umjetnika Josipa Zormana u Zagrebu, a njegovom umjetničkom razvoju su doprinijeli i Josip Depolo te Krsto Hegedušić.

Nakon što je prepoznat kao umjetnik i doživio uspjeh, Slavko Stolnik otišao je 1959. godine u Pariz, ali se zbog teških životnih uvjeta 1963. godine vratio u rodnu Donju Voću. Njegova slika „Motiv iz Pariza” iz 1968. godine prikazuje scenu viđenu iz perspektive promatrača koji sjedi u pariškom caffe baru. Naizgled svakodnevni motiv ekspresionistički je obojen te se možemo zapitati jesu li boje simboli i reflektiraju li emocije prikazanih likova (npr. žena plave boje kože i kose koja se nalazi u lijevom uglu slike) ili umjetnika. Dio izloženih djela koja prikazuju ljudske, ponekad nage, likove prezentacije su joie de vivre – „Kupanje na potoku” (2. pol. 20. st.), „Tuširanje” (1968.), „Turisti” (1968.), „Ljubav u polju” (1974.), „Lokal” (1974.).

Jedna od najnovijih izloženih slika je „Valentinovo/Ptičeki se žene” (1990.) na kojoj je fantastika domišljena antropomorfnim obilježjima ptica, tvoreći vizualnu basnu. Hipertrofirana ptica s predmetima na leđima i u kljunu na slici „Roda nosi poklone” (1972.) podsjeća na prizor iz neke narodne priče ili bajke, a realistični motiv paše na slici „Krave” ružičaste životinje preobrazile su u psihodeličnu viziju.

Slavko Stolnik tragično je preminuo 1991. godine. Tijekom života imao je nekoliko samostalnih izložbi u Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku, Beogradu, Zlataru, Lausanneu i Parizu, a njegova djela nastavila su se izlagati i posthumno. Njegov mlađi brat Stjepan Stolnik također je bio naivni slikar.

Kolekcionar Vladimir Malogorski (1939.) umjetnine je počeo sakupljati 1960-ih godina. Njegova zbirka sadrži radove više od 130 umjetnika, odnosno više od 1500 umjetničkih djela. Jedan dio zbirke tvore djela naivne umjetnosti, uključujući i porculansko posuđe koje je oslikao Ivan Rabuzin. U Zbirci se nalazi oko 70 djela Slavka Stolnika, kojega je osobno poznavao. Druženjem s umjetnicima prikupio je i neke njihove osobne stvari te stvorio arhivu. Svoju je zbirku poklonio Gradu Varaždinu, a zbog velikog doprinosa očuvanju kulturne baštine, 2003. godine dobio je nagradu Grada Varaždina za životno djelo te je 2006. godine odlikovan Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića koje se dodjeljuje za zasluge u kulturi. Dio umjetničkih djela iz Zbirke Malogorski u svibnju je prezentiran u bivšoj varaždinskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici, a prostor će se adaptirati te će uskoro biti izloženo više djela.

Uz izložbu Slavka Stolnika tiskan je katalog u kojem se uz reprodukcije slika nalaze i fotografije koje prikazuju umjetnika. Izložba u Galeriji naivne umjetnosti ostaje otvorena do 27. lipnja 2021. (Zrinka Marković)

 

Fotografije: fotografija prostora, Zrinka Marković / ostale fotografije, Ivan Brkić

 

Museologica Brunensia – časopis za suvremene muzealce

Na policama knjižnice Muzejskoga dokumentacijskog centra pohranjeni su sveščići časopisa Muzeologické sešity, koji je objavljivan od 1969. do 1986. godine pod pokroviteljstvom Muzeološkoga odjela Moravskog muzeja u Brnu i Katedre za muzeologiju Sveučilišta J. E. Purkyně. Taj je časopis, na čijim su stranicama otisnuti tekstovi Zbyneka Z. Stranskoga, Jana Jelineka, Josefa Beneša i drugih renomiranih autora, odigrao vrlo značajnu ulogu u razvoju češke muzeološke misli koja je razrađivala koncept muzeologije tzv. "Brnske muzeološke škole“. Teorija koja se temeljila na pojmovima muzejskoga predmeta, muzealnosti i muzealizacije bitno se odrazila i na razvoj muzeološke misli u Hrvatskoj.

Međuinstitucionalna suradnja nastavila se i danas, tako da razmjenom publikacija, na adresu knjižnice redovno pristižu sveščići časopisa Museologica Brunensia, sljednika časopisa Muzeologické sešity.

Časopis Museologica Brunensia (ISSN 1805-4722), koji objavljuje Odjel za arheologiju i muzeologiju na Sveučilištu Masaryk (Ústav archeologie a muzeologie Filozofické fakulty Masaryk Univerzitet), pokrenut je 2012. godine kao polugodišnjak s osnovnim ciljem da muzeologiju predstavi kao suvremenu znanstvenu disciplinu koja bitno utječe na muzejsku praksu. U uvodniku novopokrenutoga časopisa oglasio se i Z. Z. Stransky koji je među ostalim istaknuo kako se muzeologija još uvijek mora boriti za svoje pravo na postojanje i ukazivati na svoju neotuđive misiju u kvalitativnom razvoju i budućnosti muzejske kulture, u čemu će joj uvelike pomoći i znanstveni časopis.

Od tada, časopis Museologica Brunensia donosi recenzirane izvorne znanstvene radove, stručne i informativne tekstove, kritike i izvještaje iz područja muzeologije i muzeja. Glavni urednik je dr. sc. Otakar Kirsch (Masaryk University, Brno), a u međunarodnom uredničkom odboru sudjeluje i prof. dr. sc. Darko Babić s Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Časopis je osim u tiskanom, dostupan i u elektroničkom obliku, a punim tekstovima svih objavljenih sveščića može se pristupiti u Digitalnoj knjižnici Sveučilišta Masaryk. Tekstovi su pisani na češkome i engleskom jeziku.

Najnoviji sveščić devetoga godišta časopisa za 2020. godinu donosi šest tekstova. Među njima je tekst Lucie Jagošove u kojemu se posvetila psihološkim specifičnostima obrazovnog potencijala muzeja pri čemu je naglasila ključnu ulogu emocija u razvoju odnosa posjetitelja prema muzejskoj baštini, ali i dodatnih blagodati posjeta muzeja poput opuštanja, meditacije i slično. (Emotions in museum education. Potential for the development of a relationship to cultural and historical heritage).

Jan Dolak bavi se etičkim aspektima stručnog rada u muzejima poput poštivanja prirodnih i arheoloških nalazišta, restauratorskih radova, dokumentiranja negativnih aspekata društva ili prezentacije ljudskih ostataka, vjerskih predmeta ili privatnoga vlasništva (Ethical questions in museum documentation and presentation).

Koja je snaga sveučilišnog nasljeđa i kako muzeji i muzejske zbirke, fizički prostor kao i nematerijalna baština mogu pomoći suvremenim sveučilištima koja se nalaze u krizi i velikoj konkurentskoj utrci za studente – tema je kojom su se bavili Svitlana Muravska i Ivan Stasiuk (University heritage as an instrument for the development of the university brand).

Anna Eremeeva autorica je teksta koji se bavi uključivanjem slijepih i slabovidnih posjetitelja u muzeje u Sankt Peterburgu (Inclusion of blind and visually impaired people in museums. Experience from the Saint Petersburg museums).

Sadržaj i dizajn časopisa, aktualnost tema i autoritet autora tekstova, iscrpne bilješke i literatura, mogućnost besplatnog korištenja mrežne inačice – ovaj časopis čine nezaobilaznim štivom suvremenih muzealaca.

(Snježana Radovanlija Mileusnić)

MUSEOLOGICA Brunensia / editor in chief Otakar Kirsch.- Vol. 9, no. 1, 2 (2020.).- Brno :
Masarykova univerzita, 2020.- 2 sv.

ISSN 1805-4722 (tisak)
ISSN 2464-5362 (online)

 

Pomorski i povijesni muzej Rijeka – izložba „Kako postati građanin Rijeke“

U Mramornoj dvorani Guvernerove palače, sjedištu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, nedavno je otvorena izložba „Riječka zavičajnost ili kako postati građanin Rijeke“. Autori izložbe su dr. sc. Tea Perinčić, viša kustosica Muzeja i Markus Leideck, viši arhivista i ravnatelj Državnog arhiva u Rijeci.

Na izložbi je predstavljeno deset povelja iz razdoblja od kraja 17. do sredine 19. stoljeća, šest iz fundusa Muzeja i 4 iz fundusa Arhiva. Osim što je zanimljivo pratiti estetiku ovih službenih dokumenata koje je objavljivala gradska uprava, te promijene jezika (latinski kojeg zamjenjuje talijanski), iz njih se raspoznaju pojedine sudbine doseljenika u Rijeku ili pak onih koji su ovdje rođeni ali nisu imali status punopravnih građana. Naime, dugo vremena stanovnici grada dijelili su se na one koji u gradu stanuju i na one koji imaju status punopravnih građana i sudjeluju u „krojenju sudbine“ grada. Takvih punopravnih građana bio je ograničeni broj, a status se stjecao nakon podnošenja zahtjeva i postupka dokazivanja imovinskog stanja i neukaljanog obraza. Mnogi doseljenici koji nisu zadovoljavali ove uvjete mogli su u nekim kriznim situacijama jednostavno biti izbačeni iz grada, prepušteni vlastitoj sudbini i sposobnostima preživljavanja. Pravo života u određenom gradu temelj je zavičajnosti na osnovu koje se onda stjecalo i pravo državljanstva. Ovo je posebnost austrijskog pravnog sustava unutar kojeg je i grad Rijeka imao svoje posebnosti s obzirom da je od kraja 18. stoljeća uživao status „izdvojenog tijela“ unutar Ugarskog kraljevstva.

 

Državni arhiv u Rijeci je 2021. godine uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske otkupio povelju o dodjeli statusa punopravnog građanina Jozsefu Mailathu de Szekhelyju mlađem iz 1823. godine. Povelja je u prošlosti doživjela znatna oštećenja zbog neadekvatne pohrane i učestalog korištenja. Restaurirana povelja može se pogledati na izložbi, a složeni konzervatorsko-restauratorski zahvati na poveljisnimani su idostupni na YouTube kanalu Državnog arhiva u Rijeci.

Izložba se može razgledati u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja do 24. srpnja 2021. godine, a publici je dostupno i on-line izdanje na stranici zavicajnost.ppmhp.hr.

(Tea Perinčić, viša kustosica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka)

 

Vinko Franičević – Autor i vlasnik muzeja rada

Svaka zajednica svoju važnost mjeri sposobnošću da dozvoli ili, još bolje, pomogne svojim osobitim pojedincima da djeluju. Teško je to u maloj zemlji, a još teže u malom gradu. Vinko Franičević ima svoju dostojnu biografiju kao i svi, ali u njoj je neobična fascinacija stvarnošću koja nestaje, posebice tehnologije i ljudskog truda. Tako je jednog ljeta (2010) u Starom Gradu na Hvaru, nastao muzej „Facere“, posvećen radu, u prostoru kojeg mu je prijatelj dao bez najamnine, bez truna javne pomoći, malen, lijep, naizgled improviziran, baš kao život. Iznikao je kao cvijet na kaktusu: dugo pripreman i kratkog vijeka. Da je ova „država“ htjela napraviti muzej rada kao osobitu verziju muzeja industrijske arheologije, već bi namjeru slavili, a realizaciju bismo lako pretvorili u međunarodni prestiž.

Radoznalost i fascinacija predmetima, nakon godina bavljenja pretvorila se u zbirku od nekoliko stotina predmeta i dokumenata, heterogenu po sastavu, od domaćeg, lokalnog značaja do motocikala i razne druge tehnologije. Zbirka je je postala materijalizacija rastućih interesa i, pokazalo se, poštovanjem prema invenciji i uloženom radu koje sadrži svaki predmet. Službena znanost više cijeni specijalističke zbirke ali, cijeneći bogatstvo ljudske prirode, rekao bih da su ove ljudskije i bliže životu. Mnogi kustosi znaju svoj posao, ali postoje i zaljubljenici što je koji puta i osvajajuće i impresivno po uloženom trudu i skupljenom znanju. Neki od njih imaju upravo onaj entuzijazam, upornost i predanost koja tako često nedostaje kustosima. Amaterima i građanskoj akciji pak ne manjka gorljivosti i motivacije, kad se jednom odluče nešto učiniti.

Najbolji su muzeji osnovani na nekom očitom povodu, na potrebi za temom koja se javno nameće kao neophodna , ali još je bolje kad nastaju na temelju kolekcionarske strasti za temom i, ako je moguće, nekog šireg koncepta koji uobličava neostvarenu društvenu potrebu. Rizično je kad se usamljen pojedinac uputi u uspostavu muzeja. Vrijednom pojedinačnom pokušaju treba dati podršku da bi se dobra, pametna i potrebna baštinska akcija održala kao osobno, ali i opće dobro. Nije tako u praksi, pa je zato ovaj muzej potrajao kratko i ponovo se pretvorio u zbirku, - kao kad se knjiga ukloni s police biblioteke. Ostavljajući dokumente o tom pokušaju u arhivi Muzejskog Dokumentacijskog Centra, ipak se opiremo zaboravu i, baš kao koralji, slijedimo potrebu da sačuvamo zajedničko iskustvo. Bar kao poštovanje nesebičnom trudu. (Tomislav Šola)

 

Heritage in Motion 2021 – otvorene prijave

Prestižno multimedijsko natjecanje za baštinske projekte Heritage in Motion objavilo je poziv za prijavu projekata za svoje osmo izdanje koje će se održati krajem rujna 2021. godine u sklopu godišnje skupštine Europske muzejske akademije.

Heritage in Motion zajednički su utemeljile Europska muzejska akademija i Europa Nostra uz podršku Europeane s namjerom promoviranja novih digitalnih koncepata u popularizaciji baštine koji omogućavaju da se europsko kulturno nasljeđe publici približi na razumljiv, primamljiv i jednostavniji način, odnosno da se građani Europe kroz digitalne kulturne sadržaje potaknu na promišljanje zajedničkih vrijednosti.

Natjecati se mogu muzejski projekti, programi baštine koji prijavljuju gradovi i regije te autori filmova, igara, mobilnih aplikacija, multimedijskih instalacija i internetskih stranica koje promiču ili istražuju europsku kulturnu i prirodnu, materijalnu i nematerijalnu baštinu. Nagrade i pohvale se dodjeljuju najboljim multimedijskim proizvodima koji na kreativne i inovativne načine usmjeravaju pozornost javnosti na vrijednosti europske kulturne i prirodne baštine u svim njezinim aspektima.

Prošle godine na online ceremoniji održanoj u studenom žiri je jednoglasnom odlukom dodijelio Best Achievement Award Estonskom pomorskom muzeju iz Tallinna za projekt Towering Tales of the Sea koji koristeći brojna digitalna i audiovizualna rješenja u stalnom postavu publici približava estonsku pomorsku tradiciju i brodogradnja kroz različita povijesna razdoblja. U užem izboru za nagrade našli su se i filmovi koje je Muzejski dokumentacijski centar izradio u sklopu EU projekta In Cultura Veritas s ciljem promoviranja kulturne i enološke ponude prekograničnog područja Zagrebačke županije i slovenskih subregija Obsotelje i Kozjansko.

Radovi se mogu prijaviti u 4 kategorije – film i video, igre i interaktivna iskustva, web stranice te mobilne aplikacije, a rok za prijavu projekata je 30. lipnja 2021. Više informacija o prijavi možete pronaći na službenim stranicama manifestacije. (I.G.)

 

Impressum

Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690

Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar

Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr