Približava se 48. Međunarodni dan muzeja kojeg će, 18. svibnja 2025., obilježiti muzeji diljem Hrvatske i svijeta pod temom „Budućnost muzeja u vremenu brzih promjena“ (Future of Museums in Rapid Changing Communities) s namjerom da zauzmu aktivniju ulogu u oblikovanju održive budućnosti i ukažu na važnost muzeja kao dinamičnih obrazovnih institucija koje djeluju u službi društva i njegova razvoja.
Ovogodišnjom temom Međunarodni savjet muzeja (ICOM) sa sjedištem u Parizu pozvao je muzeje i srodne baštinske ustanove da u ovom izazovnom trenutku, dobu dubokih društvenih, tehnoloških i ekoloških pomaka, kada svjedočimo neuravnoteženom gospodarskom napretku, degradaciji okoliša i rastućoj polarizaciji, buduće generacije potaknu na promišljanje o kompleksnim društvenim izazovima današnjice, promoviraju kulturu mira i nenasilja te istaknu važnost očuvanja demokracije, slobode govora i okupljanja.
Oslanjajući se na UN-ove ciljeve održivog razvoja, ICOM savjetuje muzejima da otvore put dijalogu i napretku pružajući inkluzivan prostor u kojem korisnici svih dobnih i društvenih skupina mogu otvoreno raspravljati o aktualnim društvenim problemima i izazovima koje svakodnevno susreću u svojoj bližoj okolini ili cijelom svijetu. Pred muzejskim djelatnicima odgovoran je zadatak da svoje teme i sadržaje prilagode interesima nadolazećih generacija i prenesu im znanja usmjerena na borbu protiv svih oblika diskriminacije u društvu, smanjenje socijalne nejednakosti, promicanje kulturne raznolikosti i zagovaranje održivih stilova života koji će zaustaviti gubitak prirodnih staništa i biološke raznolikosti.
Poseban naglasak je na angažiranju novih korisnika korištenjem suvremenih komunikacijskih tehnologija – kreiranjem igara i kvizova kojima se potiče usvajanje znanja kroz igru, objavljivanjem online kataloga, webinara i virtualnih tura kojima se širi doseg znanja izvan granica fizičkog prostora muzeja, te pokretanjem edukativnih kampanja na društvenim mrežama s ciljem promicanja ljudskih prava i racionalnog gospodarenja prirodnim resursima.
Nositelj obilježavanja Međunarodnog dana muzeja u Hrvatskoj je Muzejski dokumentacijski centar, a svi koji žele svojim događanjima sudjelovati u ovogodišnjoj manifestaciji trebaju popuniti prijavnicu i poslati na mail info@mdc.hr do petka 25. travnja 2025., kako bi programi mogli biti na vrijeme objavljeni na mrežnim stranicama manifestacije i promovirani na društvenim mrežama.
U Arheološkom muzeju u Zagrebu nedavno je otvorena izložba „Historija zaborava“ koja donosi priče i predmete vezane uz rad prvih muzealki u zagrebačkim muzejima, zaboravljenih žena koje su se obavljajući širok spektar muzejskih poslova susretale s diskriminacijom, osporavanjem stručnosti, a nerijetko i šikaniranjem, no usprkos tome uspjele ostaviti neizbrisiv trag u području etnologije, antropologije, muzeologije, umjetnosti, dizajna i obrazovanja.
Riječ je o izložbenom projektu u kojem prvi put zajedno sudjeluju četiri velika zagrebačka muzeja – uz Arheološki muzej tu su još i Hrvatski školski muzej, Etnografski muzej te Muzej za umjetnost i obrt. Autorice izložbe su Ana Solter (AMZ), ujedno i voditeljica projekta, Štefka Batinić (HŠM), Aida Brenko (EMZ), Andrea Klobučar (MUO) i Aleksandra Vlatković (EMZ). Stručne suradnice su Leonida Kovač, Ida Ograjšek Gorenjak i Jelena Seferović.
Do 1901. godine kada se prve redovite studentice upisuju na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, najviše formalno obrazovanje koje su žene mogle dobiti je bilo ono učiteljice. Unatoč preprekama poput nejednakosti u plaćama i celibata koji je zakonski uveden 1888. godine (udaja učiteljica smatrala se odreknućem službe), brojne su učiteljice uz školski rad sudjelovale u javnom i kulturnom životu kao novinarke, umjetnice, prevoditeljice ili književnice.
Fotografirala: Ivona Marić
Učiteljice su zaslužne i za proboj žena u muzeje – naime, te iste 1901. osnovan je Hrvatski školski muzej, a u njemu Klotilda Cvetišić, pedagoginja i ravnateljica Stručne djevojačke škole u Zagrebu kao stručnjakinja za ručni rad postaje „čuvarica“ Zbirke ženskog ručnog rada te se može smatrati prvom hrvatskom kustosicom, iako nije formalno bila zaposlena na tom radnom mjestu. Izložba se dotiče prvog postava Hrvatskog školskog muzeja na kojem je Cvetišić 1901. uredila dio sa narodnim nošnjama i ručnim radom koji je, kako 1936. piše Marija Jurić Zagorka bio „prava senzacija za zagrebačku publiku“.
Druga pionirka u području muzealizacije predmeta ručnog rada bila je učiteljica, književnica i etnologinja Jelica Belović-Bernadzikowska koja početkom 20. stoljeća radi na uređenju etnografske zbirke Trgovačko-obrtnog muzeja (preteče Etnografskog muzeja) i Zemaljskog umjetničko-obrtnog muzeja (Muzej za umjetnost i obrt) te izradi njihovih kataloga. Nažalost, unatoč svome visokom obrazovanju, širokim interesima i stručnim kompetencijama nije se mogla zaposliti u zagrebačkim muzejima. Njezina ogorčenost može se iščitati iz dopisa upućenog ravnatelju Etnografskog muzeja, Vladimiru Tkalčiću (1920.).
Težak put do zaposlenja žena u muzejskoj struci obilježio je čitav period do kraja Drugog svjetskog rata, posebice u Arheološkom muzeju u kojem su se visokoobrazovane žene s diplomom likovne akademije zapošljavale kao crtačice ili su radile u administraciji za što je bila dovoljna srednja stručna sprema. Kiparica Antonija Tkalčić Koščević zaposlena 1924. isprva radi kao crtačica da bi ubrzo bila degradirana na administrativne poslove te iz muzeja odlazi zbog zdravstvenih problema. Slična priča ponavlja se s akademskom slikaricom Roksanom Zurunić-Cuvaj koja se zapošljava 1931. također kao crtačica, no radi u administraciji. Udajom gubi 40 % plaće, a muzejsku službu napušta 1935. kako bi završila doktorat. Posjetitelji mogu vidjeti sliku „Djevojka na prozoru“, njezin jedini sačuvani rad.
Fotografirala: Ivona Marić
Na izložbi se ističe omalovažavajući odnos tadašnjeg ravnatelja Arheološkog muzeja Viktora Hoffillera prema ovim zaposlenicama koje je često karakterizirao kao „živčano oboljele“, što se može povezati s fenomenom „histerije“, terminom kojeg je krajem 19. stoljeća popularizirao francuski neuropsihijatar Jean-Martin Charcot, a kojim se diskreditirala ženska sposobnost funkcioniranja u svijetu. Priča koja posebno dočarava takvu vrstu degradacije i šikaniranja je ona Dore Pfanove, danas priznate pjesnikinje, koja je u Arheološki muzej došla 1931. s diplomom i osporavanim doktoratom (prihvaćen 1942.) da bi radila na niže rangiranim administrativnim poslovima. Kako stoji u dopisu iz 1933. kojeg Hoffiller upućuje Ministarstvu prosvjete tražeći njeno otpuštanje, „u njoj se katkad znao usplamtiti tračak talenta, ali je i to odmah ustupilo mjesto pojavama kretenizma“.
U to vrijeme znanstvene discipline poput arheologije bile su rezervirane za muškarce, kao uostalom i područje visoke umjetnosti što je javnost mogla vidjeti na izložbi „Jedna za sve – sve za jednu: Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940.“ održanoj prošle godine. I na ovoj izložbi ističe se utjecaj austrijskog filozofa Otta Weiningera i njegove knjige „Spol i karakter“ (1903.) na mizogine stavove raširene među hrvatskim kulturnjacima poput Ljube Babića i suvremenika, a koji se očituju u osporavanju sposobnosti žena da obavljaju određene poslove. Prema takvim stavovima primijenjena umjetnost i narodni motivi više su odgovarali tradicionalnom poimanju žene stoga ne čudi da su prve muzealke zaposlene u Etnografskom muzeju mogle računati na „poticajnije” radno okruženje, iako ne i na stručno priznanje. Unatoč tome što su radile sve ono što danas smatramo kustoskim poslovima – od sabiranja i dokumentiranja zbirki, do zaštite, izlaganja i publiciranja – nisu bile zaposlene na kustoskim pozicijama. Jela Novak je bila „pomoćna sila“, Zdenka Sertić „naučni činovnik muzeja“, a Tereza Paulić, kako kaže Babić, „slaže krpice i sipa naftalin“. Sertić i Paulić su se uspješno bavile kreativnim radom i izvan muzeja koristeći muzejsku građu kao inspiraciju, što se može vidjeti na izložbi: npr. poštanske marke s prikazima narodnih nošnji Zdenke Sertić i njezina naslovnica za časopis „Hrvatica“ kao i modni crteži, nacrti za čipke te škarorezi Tereze Paulić.
Prva žena zaposlena u Muzeju za umjetnost i obrt u današnjem smislu te riječi, i do Prvog svjetskog rata jedina žena na toj poziciji, bila je učiteljica i voditeljica čipkarskih tečajeva Zlata Šufflay (1913.). Radila je isprva u biblioteci, potom na obradi zbirke čipaka, no uvijek u pratnji muške osobe i uz dozvolu ravnatelja jer nije smjela samostalno rukovati predmetima. Na „Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti“ u Parizu 1925. godine je osvojila je srebrnu medalju s čipkom „Lepeza“. Nju mijenja Stella Ubel za koju ravnatelj Gjuro Szabo kaže da je „upravo rođena za muzejski posao“ i koja je doktorirala na liturgijskom ruhu, no unatoč tome je razriješena s dužnosti u muzeju i vraćena na učiteljsku poziciju.
Fotografirala: Ivona Marić
Izložbu zatvara jedna poznata i priznata muzealka, Zdenka Munk, čija priča tek nagovještava promjenu trendova, točnije feminizaciju muzejske struke. Munk se nakon studija muzeologije u Parizu na École du Louvre zapošljava 1939. u Muzeju za umjetnost i obrt te kao pripravnica radi na inventarizaciji muzejskog fundusa uvodeći novi sustav trostrukih inventarnih kartica muzejskih predmeta. Od 1954. do 1979. je i ravnateljica Muzeja za umjetnost i obrt – jedina ravnateljica u 145 godina postojanja – koja je mnogo doprinijela njegovom razvoju i modernizaciji.
Izložba „Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja“ otvorena je do 13. srpnja 2025.
(Ivona Marić)
Fotografirao: Tomi Burčul
Narodni muzej Zadar – nakon 20. godina ponovno otvoren „Zadarski salon mladih“
U Providurovoj palači u Zadru nedavno je otvoren 12. zadarski salon mladih pod nazivom „Zadarska situacija - 20 godina kasnije“. Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar ponovo je oživjela Zadarski salon mladih, pokrenut još davne 1977. godine, a koji je s prekidima trajao do 2005., te okupio raspršenu mladu umjetničku scenu grada.
Otvoreni pristup 12. zadarskog salona mladih pod naslovom „Zadarska situacija“, kakvom se i tradicionalno vodio Zadarski salon mladih – predstavljajući tko i na koji način tvori zadarsku likovnu scenu - odabran je iz činjenice da je posljednji Salon održan prije dvadeset godina i od tada nije cjelovito prezentirana mlada likovna scena Zadra. Zadarski salon mladih jedan od značajnih produkata mladih umjetnika okupljenih oko katedre za likovnu umjetnost Pedagoške akademije (koja je djelovala od 1965. godine, a ugašena 1978.), koji su se samostalno organizirali i pokrenuli ga 1977. godine. Nakon tog plodnog i poletnog razdoblja, mladi koji se odlučuju za obrazovanje u umjetnosti odlaze izvan Zadra i svoju karijeru razvijaju u sredinama u kojima dobivaju strukturiranu i kontinuiranu podršku. Zadarska scena ostala je prazna, s tek tri okupljanja na Salonima ranih 2000-ih koji su pokazali rast interesa za medij fotografije, a pad u ostalim likovnim medijima. Dvadeset godina je dug period, a upravo je toliko prošlo i od osnivanja Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zadru, što je dalo novu podršku i nadu za opstanak zadarske umjetnosti.
Fotografirao: Tomi Burčul
Prividnim izostankom jasno definirane teme ili tek njezinom naznakom, željelo se autorima omogućiti slobodu da se predstave u svoj različitosti narativa i medija kojima se bave. No, u tematskom smislu „Zadarska situacija“ je i poziv na direktnu konfrontaciju sa stvarnošću. Umjetnost kao katalizator zbilje daje širi odgovor na kolektivnu stvarnost. U tom smislu i ova izložba postaje platforma da se glasovi mlađe generacije čuju.
Predstavljeno je 56 umjetničkih radova 28 autora u mediju slikarstva, skulpture, ambijentalne instalacije, fotografije i videa. Tematski su otvorena pitanja identiteta, socijalne pravde, ekoloških i društvenih promjena kroz različite forme i pristupe, od prizora iz intimnog okruženja do stvaranja prostora za kontemplaciju. Teme otvaraju iz vlastite pozicije i iz lokalne perspektive, prikazujući specifično lokalno (zadarsko, dalmatinsko, hrvatsko) stanje u suglasju s globalnim prilikama.
Izlažu: Vito Arbanas, Josipa Baljak, Mirta Boban, Boris Cikač, Antea Delpin, Petra Deša, Lana Đurđek, Ana Jagić, Lucija Jelić, Zvonimira Karavida, Mia Knežević, Julija Kršlović, Veronika Magdić, Anđela Majica, Mirko Marušić, Alba Miočev, Petra Mogušar, Manuela Pauk, Matea Radobuljac , Josip Rončević, Nikolina Segarić, Nina Sušac, Ivan Šestan, Matea Tošković, Stella Vlasnović, Lucija Vukman, Anđela Zanki i Nikola Zmijarević. Kustosica izložbe je Koraljka Alavanja, a suradnice u realizaciji Nevena Štokić, Željka Kucelin i Natali Čop.
Fotografirao: Tomi Burčul
Žiri za odabir radova činile su: Koraljka Alavanja, kustosica Galerije umjetnina NMZ, Marija Ančić, mag. art, kiparica i multimedijalna umjetnica, Ivana Hanaček, asistentica na Odjelu za povijest umjetnosti u Zadru i nezavisna kustosica, Iris Osmančević, studentica na Odjelu za povijest umjetnosti u Zadru, Nevena Štokić, viša kustosica, voditeljica Galerije umjetnina NMZ. Žiriju još predstoji odabrati autora ili autoricu koju će nagraditi samostalnom izložbom te predložiti tri rada za otkupnu nagradu za popunjavanje fundusa Galerije umjetnina.
12. Zadarski salon mladih, s odmakom od 20 godina pokazao je promjenu na zadarskoj likovnoj sceni. Primjetan je velik porast zanimanja za odabir umjetničkih zvanja kao profesije, a mladi se umjetnici izražavaju u svim likovnim medijima, od klasičnog slikarstva, kiparstva, fotografije, do videa, konceptualnih i site-specific radova. Kroz ovu izložbu, umjetnost postaje prostor za refleksiju, ali i mogući pokretač socijalnih, političkih i kulturnih promjena, preispitujući temeljne strukture u kojima živimo. U specifičnom lokalnom kontekstu izložba je pokazala da trebamo napustiti tvrdnje da je Zadar likovno siromašna sredina i prihvatiti odgovornost za stvaranje okruženja u kojem će život i rad umjetnika ovdje biti moguć“, naglasila je na otvorenju Koraljka Alavanja.
U najavi je panel rasprava „Zadarska situacija – umjetnička perspektiva“ namijenjena zadarskim umjetnicima i djelatnicima u kulturi u cilju definiranja položaja umjetnika u gradu kao i ključnih uvjeta i mogućnosti za njihovo poboljšanje. Uz izložbu su osmišljena vodstva i radionice.
Izložba se može razgledati do 21. travnja 2025.
(Koraljka Alavanja)
Nova knjiga Gliptoteke HAZU – od vizije, preko gombaone do respektabilne muzejske zbirke u europskom kontekstu
Voditeljica zbirki sadrenih odljeva Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dr. sc. Magdalena Getaldić, već je 2018. godine svojim stručnim radom za zvanje kustosa „Zbirka sadrenih odljeva antičke skulpture Gliptoteke HAZU: povijest i današnje stanje“ odredila smjer svojega stručnog i znanstvenog rada koji je okrunila doktorskom disertacijom 2021. godine na Sveučilištu u Zadru s naslovom „Zbirke sadrenih odljeva antičkih i srednjovjekovnih spomenika Gliptoteke HAZU“. Početkom 2025. godine promovirana je i njezina opsežna knjiga „Povijest zbirki sadrenih odljeva antičke skulpture Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u europskom kontekstu“ (2024.), koja predstavlja prvi monografski prikaz zbirki sadrenih odljeva u Hrvatskoj kao i važnost Gliptoteke HAZU u očuvanju i predstavljanju odljeva kao dijela kulturne baštine.
Knjigu su recenzirali prof. dr. sc. Dino Milinović i prof. dr. sc. Jasna Jeličić Radonić, koji su i autori uvodnih tekstova knjige čiji je sadržaj podijeljen u dvije cjeline – tekstualnu i katalošku.
Prvo tekstualno poglavlje „Povijest europskih zbirki sadrenih odljeva“ daje pregled izrade i sabiranja odljeva u Europi koje se intenzivira u 18. i 19. stoljeću usporedo s pojavom velikih muzeja s ciljem da se na jednom mjestu prikaže bogatstvo univerzalne i nacionalne baštine. Prikaz osnivanja zbirki sadrenih odljeva (privatne zbirke, sveučilišne i muzejske zbirke) te utjecaj međunarodnih sajmova na proširenje dostupnosti kalupa i sadrenih odljeva na tržištu, dao je okvir za razumijevanje i upoznavanje sabiranja zbirki odljeva u Hrvatskoj u poglavlju „Europski utjecaji na sakupljanje sadrenih odljeva antičke skulpture u Hrvatskoj“. A ono započinje entuzijazmom Izidora Kršnjavija koji je svojim radom iznimno utjecao na stvaranje hrvatskoga kulturnog prostora. Autorica detaljno opisuje Kršnjavijevu ideju osnutka Gyps Museuma i uloženih napora na sabiranju sadrenih odljeva, od kojih prvi u Zagreb dolaze 1892. godine s odljevima plastike s Partenona iz British Museuma za zbirku koja bi trebala da „korisno djeluje na estetsko izobrazivanje hrvatskog naroda“. Toga se prisjeća i Antun Bauer koji će viziju Kršnjavoga ostvariti osnutkom Gipsoteke i stvaranjem uvjeta za preuzimanje ostataka zbirke 1940. godine te njezinom prezentacijom u stalnom postavu 1942. godine. Naime, Kršnjavijeva Zbirka koja je brojila 199 komada nije na žalost pronašla svoje stalno mjesto već je seljena i izmještana, „pa su se spomenici iz te zbirke uzimali za dekoraciju gombaone u donjogradskoj gimnaziji kod raznih priredaba i zabava srednjoškolaca“ (Antun Bauer, Alma Mater Croatica, 6, 1943.).
Autorica posvećuje i jedno poglavlje i odljevima iz Kršnjavijeve zbirke koji su 1940. godine predani Sveučilištu u Zagrebu, a dio njih se nalazi u hodnicima Filozofskoga fakulteta o čemu je pisala i Martina Matijaško u časopisu „Muzeologija“ 46(2009) (https://hrcak.srce.hr/clanak/119788).
Getaldić je u knjizi predstavila i specijalizirane europske radionice za odljeve čiji su markacije omogućile istraživanje provenijencije antičkih odljeva u Gliptoteci HAZU i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao i tehnologije izrade odljeva s detaljnim tumačem pojmova „originala“, „kalupa“, „odljeva“, „kopija“ i sl.
Iz „Zaključnih razmatranja“ izdvajamo riječi autorice: „Važnost zbirki Gliptoteke HAZU potvrđuje se sagledavanjem antičkog i nacionalnog kiparstva na jednom mjestu koje objedinjuje umjetničko-povijesne spomenike skulpture i arhitekture te doprinosi znanstvenom proučavanju, obradi i prezentaciji zbirki odljeva u Hrvatskoj u njihovim izvornim destinacijama.“ (str. 207.)
Drugi dio knjige donosi katalog cjelovite Zbirke sadrenih odljeva antičke skulpture sa 136 kataloških jedinica koje uz naziv, donose osnovne podatke o originalu i odljevu (autori, vrijeme, lokalitet, smještaj), tekstualni opis, popratnu literaturu te ilustraciju u bojama. Knjiga je pisana dvojezično na hrvatskome i engleskom jeziku, bogato je ilustrirana, a u prilozima su Pojmovnik, Kazalo i Literatura.
I za kraj, jedno od često spominjanih imena u knjizi je ime Antuna Bauera, kome je uz 110. godišnjicu rođenja 2022. godine priređena virtualna izložba prema izložbenoj koncepciji Magdalene Getaldić „Gipsoteka Antuna Bauera“ (https://gipsoteka.hazu.hr/), na kojoj su prikazane „Bauerove pionirske ideje i muzeološki rad“, te dodajemo kako su one kulminirale osnutkom Muzejskoga dokumentacijskog centra, koji ove godine obilježava svoju 70. obljetnicu rada na temeljima koje je njegov osnivač čvrsto postavio u hrvatskoj muzejskoj zajednici.
(Snježana Radovanlija Mileusnić)
GETALDIĆ, Magdalena
Povijest zbirki sadrenih odljeva antičke skulpture Gliptoteke Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti u europskom kontekstu = The history of the
collections of plaster casts of antique sculptures of the Glyptotheque of the
Croatian Academy of Sciences and Arts in the European context / Magdalena
Getaldić.- Zagreb : Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - Gliptoteka,
2024.- 394 str. : ilustr. u bojama ; 27 cm
Tekst usp. na hrv. i na eng. jez.- Pojmovnik.- Kazalo.- Literatura.
ISBN 978-953-347-604-9
Izvor: Dubrovački muzeji
Dubrovački muzeji – izložba „Sveti Vlaho i UNESCO: U čast preslavnom Obranitelju“
Dubrovački muzeji u Etnografskom muzeju u žitnici „Rupe“, otvorili su izložbu „Sveti Vlaho i UNESCO: U čast preslavnom Obranitelju“ koja obrađujući temu dubrovačkog zaštitnika, objedinjuje upis Feste sv. Vlaha na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva 2009. i upis Arhiva Dubrovačke Republike na popis „Sjećanje svijeta“ 2023. godine.
Na izložbi, čiji su autori dr. sc. Ivica Martinović i muzejska savjetnica Dubrovačkih muzeja Ivona Michl, predstavljena je diplomatska korespondencija Dubrovačke Republike i Svete Stolice koja dokumentira mukotrpni postupak odobrenja nove mise i novoga časoslova sv. Vlaha od 1687. do 1723. Nakon razornog potresa 1667., u Dubrovniku poznatog kao Velika trešnja, te obnove i podizanja Grada iz pepela, dvadeset godina kasnije, Dubrovačka Republika pokrenula je višegodišnju diplomatsku aktivnost za izradu novog Vlastitog časoslova sv. Vlaha i novoj Vlastitoj misi sv. Vlaha. Prema istraživanjima koje je proveo dr.sc. Ivica Martinović, u arhivskim izvorima možemo ih pratiti od 1687. do 1712. godine.
Dubrovačka Republika je od isusovca Benedikta Rogačića, koji se nalazio u Rimu, naručila nove tekstove časoslova-brevijara i mise sv. Vlaha. Najraniji pisani trag nalazimo u pismu dubrovačkih vlasti agentu Paolu Francescu Pierizziju 22. veljače 1687., a glasi: »Tražimo da o. Rogačić sastavi posebne himne, čitanja i molitve za vlastiti časoslov sv. Vlaha te vlastitu misu slavnoga mučenika sv. Vlaha našega Obranitelja”.
Izvor: Dubrovački muzeji
Kad dubrovačkim vlastima nije uspjelo postići odobrenje spomenutih liturgijskih tekstova odjednom, one su se poslužile suprotnom taktikom i „dio po dio“ uspjele ishoditi niz dekreta Sv. zbora za obrede: tri čitanja o životu i mučeništvu sv. Vlaha 1690., molitvu u sastavu mise i časoslova 1715., „Vlastitu misu sv. Vlaha“ 1716., tri himna 1718., antifone 1721. i, napokon, cjelovit tekst „Vlastitoga časoslova sv. Vlaha“ 1723. Potom su za biskupovanja dubrovačkoga nadbiskupa Angela Franchija uslijedile još dvije inicijative za uporabu Parčeva časoslova izvan blagdana sv. Vlaha: 1737. i 1746. godine.
Odabrani arhivski dokumenti od 1687. do 1746. godine približavaju publici višedesetljetno nastojanje Kneza i Vijećnika Dubrovačke Republike da nakon Velike trešnje „poslom oko novoga časoslova i mise sv. Vlaha našega preslavnoga Obranitelja“ prodube i prošire štovanje dubrovačkoga Parca, kao čin zahvalnosti što je Dubrovnik opstao nakon Velike trešnje. Izložba dokumentira i tri područja u kojima je napor dubrovačkih vlasti oko štovanja sv. Vlaha najviše odjeknuo - u pobožnostima, hrvatskoj književnosti i glazbi.
Osim arhivske građe, izložba upućuje na širi društveni kontekst u kojem je lik sv. Vlaha postao nezaobilazan. Građom iz fundusa Dubrovačkih muzeja s likom Parca, prikazana su državna obilježja poput novca, zastave, javnih isprava na području pomorstva, epidemiološke zaštite, državne administracije i konzularne djelatnosti tijekom 18. stoljeća. Po prvi put izloženo je i svjedočanstvo o vlastelinstvu za Jeronima Natalija i članove njegove obitelji. Najveću pozornost posjetitelja privlače likovni prikazi Grada na oltarnoj pali iz crkve sv. Spasa, na kojoj je prikazan sv. Vlaho pred raspetim Isusom Kristom, s prikazom Dubrovnika nakon 1725. godine. Veduta Grada, uložena u Liber viridis, s prikazom kupole crkve sv. Vlaha i znakom križa na mjestu crkve sv. Vlaha na Gorici, kao i oltarna pala, datirani su prema blagoslovu zvonika uz crkvu sv. Ignacija.
Izvor: Dubrovački muzeji
Iznimnu pažnju privlači Zemljovid Dubrovačke Republike, kolorirani crtež na papiru, nastao nakon Požarevačkoga mira 1718. s ucrtanim granicama Dubrovačke i Mletačke Republike prema Osmanskom Carstvu, na kojem je prikazan lik sv. Vlaha koji na lijevoj ruci drži Grad, a desnicom blagoslivlje. Godine 1723., kad je odobren Časoslov, Dubrovačka Republika očituje svoju monetarnu moć i kuje dukat, s likom sv. Vlaha, a uskoro i talir bradan, nazvan tako po Parčevoj bradi.
Izložba je realizirana u suradnji s Arhivom Dubrovačke biskupije, Arhivom i Knjižnicom franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku, Državnim arhivom u Dubrovniku i Znanstvenom knjižnicom Dubrovnik, te Zbornom crkvom sv. Vlaha, a ostaje otvorena do 31. ožujka 2025.
(Ivona Michl)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr