Na današnji dan prije točno dvije godine potres je pogodio glavni grad Hrvatske. Dva dana poslije Muzejski dokumentacijski centar objavio je prvi pregled šteta koje su pretrpjeli zagrebački muzeji, šest mjeseci poslije proveli smo istraživanje o stanju muzeja pred nadolazeću zimu, a godinu dana nakon što su se počeli potpisivati ugovori za obnovu muzejskih zgrada i građe sredstvima iz Fonda solidarnosti Europske unije proveli smo novo istraživanje kako bismo vidjeli dokle se stiglo s obnovom zagrebačkih muzeja.
Od 34 zagrebačka muzeja iz Upisnika javnih i privatnih muzeja u Republici Hrvatskoj na poslani upitnik odgovorilo ih je 30, odnosno 88 % muzeja. Od 30 muzeja dva nisu imala štete ni na zgradi ni na građi, dok je sudbina HT muzeja, čija je zgrada nastradala u potresu, nesigurna. Muzej je iseljen na drugu lokaciju, zatvoren za javnost i bez saznanja hoće li se vratiti u staru zgradu u Jurišićevoj ulici.
Istraživanje je pokazalo da 56 %, odnosno 15 muzeja, štete planira posve (šest muzeja) ili djelomično (devet) sanirati sredstvima iz Fonda solidarnosti EU-a. Najveći broj muzeja, njih 17, navodi među izvorima za obnovu i sredstva osnivača, dva muzeja sredstva od osiguranja, a sedam ostale izvore (donacije, sponzorstva, drugi fondovi EU-a, vlastiti prihodi i dr.). Kada je riječ o dovršenosti projektne dokumentacije potrebne za obnovu zgrada, odgovori su gotovo ravnopravno podijeljeni – 13 muzeja (48 %) završilo je izradu projektne dokumentacije, a 14 (52 %) nije.
Prikaz 1. Kojim ste sredstvima sanirali ili planirate sanirati štete na zgradi muzeja? (višestruki odabir)
U ovom trenutku pet muzeja (19 %) počelo je radove na obnovi zgrada. Četiri muzeja (14 %) završila su radove na sanacijama – tu je riječ o muzejima koji su pretrpjeli minimalne ili manje štete i nisu planirali konstruktivnu obnovu. To znači da 67 %, odnosno 18 muzeja, još uvijek nije počelo sa zahvatima na zgradi. Među njima 11 je muzeja (61 %) odgovorilo da će im obnova započeti otprilike za tri mjeseca, dok sedam muzeja (39 %) vjeruje da će čekati još šest ili više mjeseci do početka prvih radova. Čest uzrok za takvo kašnjenje vidi se u nesređenim imovinskopravnim odnosima između muzeja i vlasnika zgrade.
Prikaz 2. Jesu li radovi na provedbi mjera zaštite zgrade / obnovi vašeg muzeja počeli? Ako radovi još nisu počeli, kada se otprilike očekuje njihov početak?
Da bi se radovi uopće mogli odviti, velikom broju muzeja to znači da će se prvo morati iseliti iz svojih zgrada, čemu je preduvjet dobivanje prostora za izmještanje muzejskog fundusa. Od 23 muzeja koji su trenutačno u obnovi ili je tek trebaju započeti, svega je sedam muzeja (30 %) dobilo prostor za preseljenje. Tri muzeja prostor nisu ni tražila jer im je dovoljan onaj koji imaju na raspolaganju, a 13 muzeja prostor i dalje traži ili čeka konačnu potvrdu za njegovo dobivanje. Problem nije samo pronalaženje dovoljno velikog prostora, nego pronalazak primjerenog prostora za pohranu građe koji će zadovoljiti mikroklimatske i sigurnosne uvjete, kao i zamjenskih prostora za smještaj djelatnika.
Nakon dobivanja prostora slijedi izazovan proces selidbe i sigurne pohrane muzejske građe, za koji također treba izdvojiti dovoljno vremena. Nažalost, 16 muzeja (59 %) zasad ništa nije iselilo. Muzej za umjetnost i obrt, koji je na vrijeme, još prošlo proljeće započeo zahtjevnu selidbu svojih stotinjak tisuća predmeta, odgovorio je da je iselio otprilike 75 % svojeg fundusa, dok je Hrvatski prirodoslovni muzej jedini uspio iseliti gotovo sve jer je u sklopu rekonstrukcije palače, planirane prije potresa sredstvima iz europskog projekta, za potrebe Muzeja uređena čuvaonica u Novom Petruševcu. Trećini muzeja, njih devet, nije bilo potrebno izmještanje građe iz muzejske zgrade.
Prikaz 3. Koliko ste otprilike muzejske građe dosad iselili?
Prema podatcima koje je provjerio MDC i objavio u najnovijem broju časopisa Muzeologija, u potresu u ožujku 2020. godine u zagrebačkim muzejima oštećeno je gotovo 1200 muzejskih predmeta. Od 27 muzeja koji su odgovorili na ovaj upitnik trećina ih nije imala nikakve štete na građi od potresa. Među muzejima koji su naveli štetu na građi (ukupno 18) sedam muzeja nije uspjelo ništa restaurirati, dva su muzeja restaurirala oko 25 % građe, jedan muzej 50 %, pet muzeja 75 %, a tri muzeja restaurirala su sve oštećene predmete.
Djelatnici zagrebačkih muzeja u ovom trenutku u najvećem broju rade na svojim uobičajenim radnim mjestima u muzejima, što su potvrdila 24 muzeja (89 %). Među njima, osim u ustanovi, djelatnici četiriju muzeja rade i od kuće, a iz jednog muzeja usto i na zamjenskim lokacijama. Tri muzeja (11 %) javila su da im djelatnici rade isključivo na zamjenskim lokacijama.
Muzeje smo u istraživanju upitali i za dodatne komentare na obnovu i najveće izazove s kojima se susreću. Među odgovorima navodila se nezadovoljavajuća suradnja s osnivačem, koja se odnosi na način pristupanja obnovi, te s različitim sastavnicama gradske i državne uprave zaduženim za provođenje postupaka nabave. Osim toga, birokratizacija dovodi do sporosti rješavanja zahtjeva za obnovu kod nadležnih tijela što posljedično koči početak obnove. Nekim muzejima velik su problem i neriješena imovinskopravna pitanja, koja se s jedne strane odnose na zgrade koje imaju i javnu i stambenu namjenu (Hrvatski školski muzej i Hrvatski športski muzej), zbog čega ne ispunjavaju uvjete za dobivanje sredstava iz Fonda solidarnosti, a s druge strane na zgrade muzeja koje su u vlasništvu druge pravne osobe koja potpuno kontrolira obnovu, bez uključivanja muzeja u proces donošenja odluka (Nacionalni muzej moderne umjetnosti, HT muzej). Nadalje, muzeju čija je zgrada u privatnom vlasništvu uskraćeno je pravo na predfinanciranje prema Zakonu o obnovi te bi muzej morao sam financirati cjelovitu obnovu i čekati neodređeno vrijeme za eventualnu refundaciju iz državnoga i gradskog proračuna (Kuća Šenoa).
Premda obnova muzeja dvije godine nakon potresa nije puno uznapredovala, nerealno je bilo očekivati da će se u kratkom roku od trinaest mjeseci, otkako su prvi muzeji počeli potpisivati ugovore za dobivanje bespovratnih sredstava iz Fonda solidarnosti, projektna dokumentacija i obnova zaštićenih kulturnih dobara uspjeti dovršiti. Neodržavanje i neobnavljanje povijesnih zdanja, nesređeni imovinskopravni odnosi, neuredna građevinska dokumentacija, nerijetko i protupravna prekrajanja građevina, nepostojanje zajedničke muzejske čuvaonice i nedostatak sredstava za plaćanje osiguranja – sve je to potresom stiglo na naplatu i muzejima i velikom dijelu Zagreba. Sudeći prema podatcima prikupljenim ovim istraživanjem, u mjesecima koji su pred nama projekti zaštite zgrada prijavljeni na Fond solidarnosti bit će pokrenuti, no i kada budu dovršeni, bit će to tek početak višegodišnje obnove, a zasigurno ne i njezin kraj.
(Ivona Marić i Dunja Vranešević)
Godišnji plenarni sastanak Europske grupe za muzejsku statistiku (EGMUS) održao se 8. i 9. ožujka 2022. godine, a središnja tema sastanka bila je utjecaj virusa COVID-19 na muzeje među kojima su mnogi i u protekloj 2021. godini iskusili višestruka zatvaranja uslijed lockdowna - za razliku od hrvatskih, od kojih su neke za javnost zatvorili 'samo' potresi. Ulogu domaćina u online okruženju i ove je godine imao Zavod za proučavanje kulturnog razvitka iz Beograda gdje je trebao biti održan sastanak uživo, ali je zbog epidemioloških razloga odgođen već drugu godinu zaredom.
Na dvodnevnom sastanku je sudjelovalo više od četrdeset sudionika iz čak 18 zemalja (Finske, Flandrije, Francuske, Grčke, Hrvatske, Italije, Latvije, Litve, Luxembourga, Mađarske, Nizozemske, Njemačke, Poljske, Rumunjske, Srbije, Španjolske, Švedske i Švicarske). Podatke o hrvatskim muzejima u ovim izazovnim vremenima predstavio je Muzejski dokumentacijski centar, a na sastanku su sudjelovale i stručnjakinje iz Državnog zavoda za statistiku koji već ovo proljeće priprema redovno trogodišnje istraživanje o hrvatskim muzejima, galerijama i zbirkama prema novom obrascu za kojeg je pilot istraživanje napravljeno u proljeće prošle godine.
Središnja je tema EGMUS sastanka bila utjecaj virusa COVID-19 na muzeje među kojima su mnogi i u protekloj 2021. godini iskusili višestruka zatvaranja uslijed lockdowna - za razliku od hrvatskih, od kojih su neke za javnost zatvorili 'samo' potresi.
Iz Belgije (Flandrije) smo od centra za potporu kulturnoj baštini FARO doznali kako su kvantitativnim i kvalitativnim metodama istražili utjecaj pandemije Covid-19 na kulturni i baštinski sektor. Među zaključcima ističu utjecaj novih radnih uvjeta na dosadašnji način upravljanja zbirkama, ali i pozitivne strane koje su pandemijski uvjeti otvorili a koje bismo mogli i zadržati u budućnosti – poput hibridnog načina rada, prednosti online sastanaka i edukacija, važnosti širenja visokokvalitetnih digitalnih usluga, daljnjeg istraživanja mogućnosti upravljanja online zbirkama.
Francuska je, osim izbrojenih milijuna izgubljenih posjetitelja, sagledala utjecaj korone s više aspekata. Ističu potrebu kvalitetnog digitalnog materijala, uočili su nedostatak ljudskih, financijskih i tehničkih resursa (posebno u manjim institucijama) ali i ne manje važna – legalna, politička i kulturna pitanja koja se nameću institucijama otvaranjem i sve većim prisustvom u online okruženju, potenciranih specifičnim načinom komuniciranja na društvenim mrežama.
U izlaganju Roberta Oosterhuisa iz nizozemskog Ministarstva za obrazovanje, znanost i kulturu doznali smo kako je zbog pandemije nizozemska vlada kroz razne potpore u kulturni i kreativni sektor uložila čak 5 milijardi eura, za razliku od uobičajenih milijardu koje se godišnje uloži u kulturu.
Španjolska provodi dva službena istraživanja (muzejskih institucija i posjetitelja) u razmacima od dvije i tri godine te su na sastanku predstavljeni podaci za 2020. godinu kada su muzeji bili prosječno zatvoreni 119 dana te imali pad posjećenosti od gotovo 70 % koji je sličan za većinu ostalih zemalja. Prije pandemije najbrojnija skupina posjetitelja španjolskih muzeja bili su mladi u dobi između 15 i 19 godina.
Švicarski Federalni statistički ured (FSO) je u posebno proširenom dijelu godišnjeg upitnika (za 2021.) o digitalnoj ponudi ustanovio da su švicarski muzeji povećali sve vrste digitalne ponude, da ih je 40 % povećalo aktivnost na mrežnim stranicama a 36 % na društvenim mrežama.
Od kolega iz Kompendija kulturnih politika i trendova čuli smo o već često spominjanoj potrebi za harmonizacijom definicija i podataka u muzejskoj statistici radi usporedbe na međunarodnoj razini, ali i konkretnom prijedlogu o službenoj suradnji s grupom u istu svrhu. S potrebom za usklađivanje kulturne statistike složili su se i predstavnici Eurostata koji su predstavili IESS (Integrated European Social Statistics) regulativu koja je stupila na snagu 1. siječnja 2021. godine a u kontekstu kulturne statistike znači mogućnost preciznijih, pouzdanijih i usporedivih podataka o kulturnom zapošljavanju i kulturnom sudjelovanju.
Iako (još uvijek) bez smjernica i uputa što točno ali i kako pratiti, na sastanku je otvoreno (u ovim vremenima sve važnije) pitanje praćenja digitalne participacije i što taj termin uopće znači odnosno obuhvaća. U istraživanju može pomoći i Upitnik o digitalnim temama u muzeju kojeg su razvili članovi EGMUS grupe u suradnji s projektom ENUMERATE a posljednju verziju iz 2019. dopunili članovi užeg tijela grupe Nico Heerschap (nizozemski Centralni ured za statistiku) i Trilce Navarrete (Erasmus University Rotterdam) u suradnji sa stručnjacima iz Fondacije DEN.
U izlaganju dr. Maxa Kemmana (Dialogic) prikazani su rezultati istraživanja o nizozemskoj digitalnoj baštini dovršenog 2021. godine, u kojem je sudjelovalo 280 muzeja među kojima je 43 % digitaliziralo kako bi povećalo dostupnost svoje građe, dok se pokazalo da ih više od polovice (54 %) nema digitalnu strategiju.
Istraživač Adrian Leguina sa Sveučilišta Loughborough iz Ujedinjenog Kraljevstva istražio je ulogu digitalne tehnologije kao rješenja za probleme umjetnosti i kulture preispitujući opravdanost digitalnog optimizma. Saznanja do kojih je stigao ukazuju da online aktivnosti britanskih muzeja u najvećoj mjeri nisu angažirale novu publiku, da je jedino povećanje aktivnosti na mrežnim stranicama bilo u dijelu kupnje online ulaznica i informacija o radnom vremenu i događanjima, kao i da su online aktivnosti korisnika starije životne dobi, korisnika s invalidnostima ili bolestima, kao i stanovnika izvan Londona i juga Engleske s vremenom pokazale pad.
EGMUS planira nastaviti pratiti saznanja o karakteristikama digitalnog okruženja i sudjelovanju publike u online aktivnostima muzeja.
(Tea Rihtar Jurić)
Izvor: Umjetnička galerija Dubrovnik
Dubrovnik – u Umjetničkoj galeriji otvorena izložba „Između realnog i nadrealnog“
Početkom mjeseca u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik otvorena je izložba „Između realnog i nadrealnog“ koja prema kustoskoj koncepciji Andree Batinić Ivanković istražuju poimanje ljudskog tijela koje nije samo puka manifestacija tjelesnosti, nego odraz duhovnosti koja nas uvodi u najdublje sfere vlastitih bogatih, unutarnjih svjetova.
Zaokupljenost ljudskom figurom i nagim ljudskim tijelom poznata je još od najstarijega doba; tijekom antike i srednjega vijeka, preko renesanse i baroka do danas, ikonografija je često uključivala golo ili polugolo tijelo, ljudsku figuru u stvarnom ili pak imaginarnom prostoru. Čovjek je sam sebi civilizacijsko nadahnuće; muškarac ili žena, sa svim svojim tjelesnim savršenostima ili slabostima, zrcalima duše na vanjštini; od najranijeg doba pa do starosti, od savršenih ženskih oblina do svih njezinih nesavršenosti, od pogleda dvaju ljubavnika okrenutih jedno prema drugome do osamljenog muškog lika čije tijelo pokazuje bol i patnju. Izložbu sačinjavaju slike i skulpture s motivom ljudskoga lika koje na osoban način predstavljaju shvaćanje tijela koje nije samo puka manifestacija tjelesnosti, nego je odraz duhovnosti, uvodeći nas tiho u najdublje sfere vlastitih bogatih, unutarnjih svjetova.
Izvor: Umjetnička galerija Dubrovnik
Među umjetnicima čija su djela zastupljena na izložbi nalaze se radovi Milovana Stanića, Dušana Džamonje, Vaska Lipovca, Petra Jakelića, Agnez (Neže) Velikonje, Pera Šantića, Josipa Škerlja, Lukše Peka, Josipa Ivanovića, Nives Kavurić Kurtović i Zlatana Vrkljana. Uglavnom su to slike izrazito velikih ili manjih formata, uključujući i Šantićevu minijaturu, gotovo uvijek realizirane u široku spektru različitih kombiniranih tehnika. Na svojim platnima umjetnici istražuju odnos tijela i ljudskih figura u prostoru. Njihov svijet područje je transcendentnog, nematerijalnog i metafizičkog, u naravi nadrealnog. Već je Platon u Državi pisao o figurama kao jedinim vidljivim pojavama nematerijalnih ideja, pri čemu su ideje jedina prava realnost i zbilja; fini međuprostor između živog i neživog, materijalnog i duhovnog, stvarnog i imaginarnog.
Izvor: Umjetnička galerija Dubrovnik
Škerljeve, Jakelićeve, Kavurićine i Vrkljanove ljudske figure kao da su u potrazi za nečim što su nekada davno posjedovale, a u međuvremenu nepovratno izgubile, postajući na tom putu svjesne vlastite egzistencije. To su uglavnom likovi s tek naznačenim crtama lica, na kojima je ipak moguće jasno razaznati njihove izraze, nerijetko u grču, pa čak i boli, koja kao da dopire izravno iz njihovih uznemirenih duša. Udovi i torza tih figura redovito su izobličeni, sačinjeni od titravih i nemirnih, a ipak suvereno tretiranih linija, odnosno površina boje. Umjetnici na svojim platnima prevladavaju vlastita oprečna duhovna stanja: strah, radost ili mir koji kao da se stalno ciklički smjenjuju dok im prirođena osjetljivost varira od nesklada između unutarnjega života i stupnja stanja stvarnosti do nerazmrsive igre mašte koja ih napaja. Milovan Stanić gotovo uvijek prodire u lik i karakter osobe koju portretira; njegovi ženski aktovi privlače promatrača svojom ogoljenom intimom lirskog karaktera označavajući psihološke karakteristike prodiranjem u bît samog postojanja. U slikarstvu Agnez Velikonje zapažamo više konstanti: senzibilan, blag, ženski izričaj, a opet tu je i jaka sugestivna gesta poteza kojom vlada unutar slike. Lukša Peko svoje aktove gradi čvrstim, snažnim formama gotovo skulpturalnoga karaktera dok voluminoznost tijela postiže gustim i ekspresivnim potezima kista. Istovremeno se poigrava plošnom, ali i reljefnom teksturom površine. Šantić i Džamonja istražuju motiv ljudske figure, pokušavajući pronaći nove načine za prikaz te dobro poznate teme. Iako tijelo tretiraju plošno, to su živi ljudi sa svojim tjelesnim i duševnim osobinama dok paletom toplih, suptilnih boja izazivaju granice plošnoga medija slikarstva i omogućavaju taktilni doživljaj slike. Lipovčevi savršeni odnosi grupa figura u skulpturi Iščekivanje, njegovi čovjekoliki volumeni dotjerani do visokog sjaja, postižući tako krajnju reduktivnost i svojevrsnu objektivnost esencijalizma i minimalizma, tvore svijet snažne ekspresije i poruke; svijet za kojim žudimo, ispunjen toplinom, uzajamnošću, brigom i vrednovanjem za malog čovjeka. S druge strane, Ivanovićev dobroćudni Kiklop, na neki način groteskan čovječuljak najbolje se snalazi u kombinaciji s putenom ženskom figurom koja svjesna svoje privlačnosti gotovo impostira plodnost i erotičnost.
Izložbom se sugerira postupnost zamaha, istančani pomaci u kojima kroz ljudske figure i aktove pratimo život oblika. Lakoća stvaranja upletena je tako u kontinuitet, logični i ustrajni sistem stvaranja, u kojem elementarna jednostavnost oblika odgovara izražavanju elementarnih životnih principa.
Izložba „Između realnog i nadrealnog“ može razgledati u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik do 8. svibnja 2022.
(Andrea Batinić Ivanković)
Monografija o Balokovićima – o glazbi i slikama violinskog virtuoza
Pred nama je knjiga s čijih se korica smiješe supružnici Baloković – ukoričena ostavština Borivoja Popovčaka (1955. – 2022.), nedavno preminuloga povjesničara umjetnosti, muzejskoga savjetnika i upravitelja Strossmayerove galerije starih majstora HAZU.
Ta opsežna monografija o donatorima Strossmayerove galerije – violinskom virtuozu Zlatku Balokoviću i njegovoj supruzi Joyce Baloković, rođenoj Borden, objavljena je u travnju 2020. godine nakon tri godine detaljnoga istraživanja građe arhivskih, knjižničnih i muzejskih ustanova, pri čemu je Popovčak posebnu pažnju posvetio Osobnom fondu Zlatka Balokovića kao i Balokovićevoj autobiografiji iz 1938. godine pisanoj strojopisom.
Sadržajno, monografiju čine dva dijela. Prvi je dio posvećen biografiji Zlatka Balokovića (1895. – 1965.) u kome autor kreće od podrijetla prezimena Baloković i rodoslovlja obitelji Zlatka Balokovića. Nastavlja se s opisom njegova odrastanja uz glazbu, početke glazbene naobrazbe uz majku pijanisticu i sestru Zorku, pohađanje Glazbene škole Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu, a kasnije i uz privatne učitelje u Hrvatskoj i inozemstvu. O svome koncertu u Glazbenom zavodu gdje je prvi put nastupio kao mladić 1907., Baloković je napisao kako je “spontana reakcija publike bila tako burna, da je prvi put u historiji te važne kulturne hrvatske institucije njemu bilo dozvoljeno da zahvali publici”. Nižu se podaci o njegovim uspjesima i odjecima u kritici koja je prepoznala njegov iznimni talent, među kojima je i onaj Antuna Gustava Matoša koji Balokovića prepoznaje kao „guslača budućnosti već iz njegovog prvog poteza gudalom“. Baloković nastavlja svoje studije i nastupe u inozemstvu, u Beču je 1915. svirao caru Franji Josipu I. na njegovu dvoru, a svaki se njegov koncert u domovini dočekivao s velikim zadovoljstvom.
Popovčak nadalje kronološki prati Balokovićev život i nakon njegova odlaska u Ameriku gdje „postaje dijelom njezina kulturnog miljea“, ali i upoznaje svoju buduću suprugu – Joyce Borden. Tekst prati njihov zajednički život, brojna putovanja i humanitarni rad te angažman tijekom Drugoga svjetskog rata, druženja i susrete s brojnim uglednicima ne samo kulturnoga nego i političkoga života. Nakon Balokovićeve smrti, a prema njegovoj izričitoj želji, njegova Joyce donira Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti Balokovićevu arhivu, muzikalije i drugu dokumentaciju kao i violinu „King“ Bartolomea Giuseppea Guarnerija del Gesùa iz 1735. godine, koju je svome suprugu poklonila kao vjenčani dar. Joyce utemeljuje 1966. i Zakladu Zlatko and Joyce Balokovic Scholarships iz koje HAZU dodjeljuje stipendije za školovanje naših studenata na Harvardskom sveučilištu, a oporučno ostavlja 34 umjetnine HAZU koje su kao Zbirka Zlatka i Joyce Baloković bile zaprimljene u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u rujnu 1972. godine i čuvaju se kao jedinstvena cjelina unutar fundusa Galerije.
Drugi dio monografije sadrži vrlo detaljan Katalog doniranih umjetnina koje su supružnici kupovali ili ih je pak Zlatko dobivao za poklon, a dio je naslijedila njegova supruga Joyce. Među njima su slike koje su među najvrjednijima u Galeriji, relevantne i u međunarodnom kontekstu. Tu su: “Seoska svadba” Pietera Brueghela mlađeg, “Krajolik” Camille Corota, deset crteža Jean-Françoisa Milleta među kojima je i “Djevojka koja mete”, „Terase rižinih polja s ratarom koji ore“ Waltera Spiesa, ali i likovna djela Otona Glihe, Zlatka Šulentića, Jakova Smokvine te pet slika Borislava Bogdanovića. Svaka je umjetnina popraćena kataloškim podacima, kvalitetnom ilustracijom u boji, popratnom bibliografijom i popisom izložaba te iscrpnim popratnim tekstom o provenijenciji slike, njezinim opisom, motivima, njezinom slikaru kao i mjestu umjetnine u povijesti likovnoga stvaralaštva.
Čitak tekst potkrijepljen citatima, popraćen detaljnim bibliografskim bilješkama, ilustriran dokumentarnim i većim dijelom neobjavljenim fotografijama iz ostavštine supružnika Baloković, monografiju čini ne samo vrijednim biografskim djelom nego i respektabilnim znakom zahvale Strossmayerove galerije donatorima kao i spomen „na to dvoje iznimnih ljudi“ uspjevši u potpunosti „ukazati na njihov bogat kozmopolitsko-društveni život i izuzetnu predanost filantropskim ciljevima i promidžbu Hrvatske u svijetu“.
Sve to zahvaljujući vrsnom stručnjaku Borivoju Popovčaku, koji je pišući o drugima ljudima i njihovim životima – ispisao knjigu i o sebi, u pozadinskom tekstu nevidljivom površnom oku čitatelja. Piscu koji je bio jedan od onih kojima vjerujemo i volimo ritam njihovi misli i rečenica. (Snježana Radovanlija Mileusnić)
POPOVČAK, Borivoj
Zlatko i Joyce Baloković : donatori Strossmayerove galerije starih majstora / Borivoj
Popovčak.- Zagreb : Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2020.- 296 str. : ilustr. u boji ;
30 cm
Bibliograf. bilj. uz tekst.- Literatura i izvori.- Kazalo.- Summary.
ISBN 978-953-347-325-3
Zagreb – u Tehničkom muzeju predstavljena povijest telekomunikacija u Hrvatskoj
Povodom 140. obljetnice izgradnje prve telefonske linije i pojave telefona u Zagrebu 1881., u Tehničkom muzeju Nikola Tesla otvorena je izložba "140 godina telefona u Zagrebu" koja publici predstavlja ključne trenutke razvoja telekomunikacija u Hrvatskoj koje su omogućivši brzu razmjenu mišljenja, ideja i informacija imale velik utjecaj na uspon industrije i izgradnju modernog demokratskog društva.
Više od stotinu izloženih telefonskih aparata iz fundusa Tehničkog muzeja Nikola Tesla i HT muzeja prikazuju povijesni i tehnološki razvoj javne telefonije u Zagrebu tijekom kojeg je telefon od tehnološke novotarije rezervirane za imućne postao neizostavni uporabni predmet bez kojeg je nezamisliva današnja svakodnevica. Na izložbi su prikazane konstrukcijske i oblikovne preinake što ih je telefon doživio kroz stoljeće i pol povijesti prolaskom kroz različite etape razvoja – od prve rečenice izgovorene putem telefona prije 146 godina od strane Grahama Alexandera Bella koja je glasila “Gospodine Watson, dođite, trebam Vas!” i nepovjerenja Zagrepčana prema novom izumu kojeg su nazvali „američkim šarlatanskim humbugom“, pa sve do današnjih dana i korištenja modernih digitalnih modulacijskih tehnika za prijenos razgovora u mobilnim mrežama. Naglašen je doprinos zagrebačke industrije razvoju gradske telefonije, osobito Tvornice telekomunikacijskih uređaja "Nikola Tesla", a poseban segment izložbe prati utjecaj rasta broja stanovnika i gospodarske aktivnosti grada Zagreba na rast broja telefonskih priključaka, te veličinu mjesnog, međumjesnog i međunarodnog telefonskog prometa koji je pratio transformaciju Zagreba iz provincijskog gradića Austro-Ugarske u vodeći gospodarski, upravni i kulturni centar Republike Hrvatske.
Poštansko-brzojavna palača u Jurišićevoj ulici u Zagrebu, dovršena 1904. godine
U uvodnom dijelu izložbe predstavljeni su neki od ključnih izuma koji su krajem 19. stoljeća svijet uveli u novu tehnološku eru poput prenosivog Morseovog telegrafa tvrtke Teirich & Leopolder (1876. – 1895.) koji je imao bitnu ulogu u ratnim sukobima u kojima je brzo posredovanje informacija bilo od presudne važnosti. Posjetitelji mogu vidjeti prvi primitivni uređaj za prijenos govora - Tele-phon (1877.) njemačkog izumitelja Johanna Phillipa Reisa, zatim „Skeletofon“ tvrtke Deckert & Homolka (1897-1911.), jedan od prvih stolnih telefonskih aparata upotrebljavanih na području Hrvatske, omiljen među kolekcionarima telefona i ljubiteljima starina zbog svoje specifične skeletne konstrukcije i postolja ukrašenog stiliziranim cvjetnim uzorcima, a izložena je i trominutna pješčana ura (1890.) koja se na samim početcima telefonije u Hrvatskoj upotrebljavala u telefonskim centralama za mjerenje duljine razgovora.
Inovativna tehnička rješenja i kreativni dizajnerski pristupi vidljivi su na candlestick telefonu proizvedenom u Belgiji 1915. godine, simbolu Golden Twentiesa 20. stoljeća prepoznatljivom po svojem uskom središnjem dijelu i ljevkastom mikrofonu, te telefonu Frankfurt koji se pojavio u Njemačkoj 1920-ih kao komponenta dizajna za projekt urbanog razvoja Neues Frankfurt. Izrađen prema modernističkom principu „oblik prati funkcionalnost“, koji ujedno zagovara i svjetski poznata škola Bauhaus, zbog svojeg pojednostavljenog čistog dizajna našao je mjesto u fundusu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u New Yorku. Revolucionarni dizajn donosi i Iskrin „Olimpik“ (1981.) koji je tijekom osamdesetih bio neizbježan sastavni dio gotovo svakog kućanstva i ureda bivše Jugoslavije, dobitnik brojnih inozemnih nagrada za industrijsko oblikovanje. Dizajnirao ga je poznati slovenski produkt dizajner i arhitekt Davorin Savnik, a zbog svog niskog profila nalik na trkaći bolid dobio je nadimak „Fittipaldi“ prema popularnom brazilskom vozaču Formule 1 Emersonu Fittipaldiju.
Bell Telephone Anvers, Belgija 1915. godine
Završi segment izložbe približava početke mobilne telefonije u Hrvatskoj. Oni malo stariji sjetit će se prave „cigle na uhu“ – mobilnog uređaja Cetelco (1992.) težine 4kg, kreiranog suradnjom danskog proizvođača Cetelco, hrvatske državne tvrtke HPT i Radio industrije Zagreb, kojeg je korisnik pri korištenju jednom rukom morao držati za kućište, dok bi drugom pridržavao slušalicu preko koje je razgovarao. U postavu se našla i kultna Nokia 3310, neprežaljena ljubav svih tehno-nostalgičara koja je zahvaljujući jednostavnosti i izdržljivosti postala jedan od najprodavanijih mobilnih telefona u povijesti s više od 120 milijuna prodanih primjeraka, što je u to doba bilo nezamislivo.
Autori izložbe su Goran Rajič, viši kustos Tehničkog muzeja Nikola Tesla i Vesna Lipovac, viša kustosica HT muzeja.
Izložba se može pogledati u Tehničkom muzeju Nikola Tesla do 24. travnja 2022.
(Ivan Guberina)
Muzej Slavonije – otvorena izložba „Priroda i tehnika“
U Muzeju Slavonije u Osijeku krajem veljače otvorena je izložba „Priroda i tehnika“ autorica Ksenije Katalinić i Sanje Vidović, koja publici približava zapanjujuću složenost prirode i interpretira njezin blizak odnos s čovjekom od daleke prošlosti do danas, prikazujući brojne tehnološke inovacije nadahnute prirodom.
U prvom doticaju s prirodom čovjek je doživljava kao okolinu kojoj pripada i koju želi spoznati. Kako bi si olakšao život, koristi se znanjem i alatima, tehnikom kao vještinom kojom oblikuje svoje okružje. Povezanost čovjeka s prirodom od daleke prošlosti pa sve do danas ogleda se u primjerima spirale kao jednog od najčešćih obrazaca u prirodi i dizajna velikih mogućnosti ljudskog stvaralaštva. Vizualno jednostavna, krije složenu simboliku stalnog kretanja zraka i vode kako kod fosilnih i recentnih mekušaca tako i kod uporabnih kućanskih uređaja. S razvojem čovječanstva usavršavaju se alati, dorađivani u obliku i funkciji, kojima se olakšava i ubrzava rad. Prvi složeniji ručni alat je poluga za prihvaćanje predmeta. Taj jednostavni izum s dvije ručke povezane osovinom i danas upotrebljavamo kao kliješta koja mijenjaju oblik čeljusti s obzirom na namjenu, kao što su savijanje, rezanje i probijanje materijala. Oblici alata imaju sličnu namjenu kao primjerice čeljust zmije, kljunovi i noge ptica, te kliješta kukaca koje životinjama služe za lakše prehranjivanje i preživljavanje u različitim uvjetima.
Posebnost izložbe čine kućni miševi, inteligentni i druželjubivi maleni glodavci po kojima je računalni miš dobio ime. Putem videoprezentacije može se pratiti kratka povijest računalnog miša, a na grafitu Spider Web uočiti sličnost paukove i računalne mreže. Prirodu promatramo i kao neiscrpan izvor nadahnuća dizajna proizvoda široke potrošnje koji mu daje sklad, ritam, proporcije, te usklađuje funkciju i oblik. Prirodni sklad slaka i leptira ostvaren je u metalu i drvu gramofona i pisaćeg stroja. Čovjek mijenja zbilju oko sebe stvarajući novu prirodu – civilizaciju, zatvorenu kulturu u otvorenosti prirode. Brza industrijalizacija, testiranja nuklearnog oružja i masovno širenje plastičnih materijala samo su neke od ljudskih djelatnosti koje su dovele do zagrijavanja atmosfere i klimatskih promjena, erozije tla, podizanja razine mora i velikih promjena biološke raznolikosti. Pitamo se je li moguće ponovno uspostaviti onaj prvotni odnos u kojemu smo jedno s prirodom a odgovor pronalazimo u prirodi jer ona skriva nevjerojatne tajne koje tek trebamo otkriti, nudi sklad ljepote, funkcionalnosti i ekonomičnosti.
Izvor: Muzej Slavonije
U novije vrijeme kao najbolja strategija za opstanak čovječanstva postoji biomimikrija, inovativna metoda tehnološkog oponašanja prirodnih oblika, procesa i sustava, koji su dokazali svoju dugotrajnu održivost i učinkovitost tijekom evolucijskog razvoja. Na izložbi ukazujemo na neke dobro poznate primjere biomimikrije poput čičak-vrpce i mačjih očiju, ali i na one manje poznate. Nadahnuće pronalazimo u prirodnim oblicima, funkcijama, strukturama i bojama. U biomimikriju uvodi nas film na hrvatskom i engleskom jeziku o borbi protiv krčenja šuma i onečišćenja otpadom na primjeru papirnatih osa. Jedan od složenijih primjera biomimikrije temelji se na strukturnoj boji koju pronalazimo u strukturi krila plavog leptira iz roda Morpho. Ona postaju blistavo-plava kada ih svjetlost obasja iako nemaju pigment. Prema strukturnoj boji u prirodi moguće je kontrolirati svjetlost u optičkim tehnologijama i tehnologiji prikrivanja za moderno ratovanje.
Među kukcima koji su izvor nadahnuća za oblikovanje jednostavnih i učinkovitih senzorskih sustava s obzirom na sposobnost njihova vida posebno su jedinstveni skakavci. Za poboljšanje tehnologije autonomnih vozila razvijaju se senzorski sustavi koji oponašaju široko vidno polje i ugrađen sustav upozorenja skakavca. Prirodni fenomeni uspješno preneseni u tehnologije nude viziju bolje budućnosti u kojoj smo obazrivi prema prirodi. Jedan od takvih fenomena je lotosov učinak zasnovan na svojstvima samočišćenja listova biljke lotosa koji se primjenjuje za boje, premaze i površine koje trebaju ostati suhe te znatno smanjiti naslage prljavštine i mikroorganizama. Pravilnost u uzorkovanju i obliku ljuskave kože zmije poslužila je kao nadahnuće za proizvodnju fleksibilnoga gumenog crijeva za prijenos abrazivnih materijala uz najmanja moguća oštećenja. U razvoju tehnologije bezbolne mikro-igle znanstvenici usmjeravaju pozornost na način uboda vibriranjem koje olakšava prodiranje u tkivo te na slinu koju komarac izlučuje da bi umrtvio mjesto uboda. Pod lupom se može vidjeti kako izgleda rilo komarca.
Izvor: Muzej Slavonije
Djetlić je fascinantan primjer kako je priroda razvila vrlo napredne strukture prema kojima možemo tražiti tehnološka rješenja koja se čine nemogućim izazovom a jedno od njih je amortizacija udara predstavljena crnom kutijom zrakoplova. Proučavanje ptica vodomara i sove pomoglo je preoblikovati jedan od najmodernijih vlakova na svijetu i osmisliti bešumne ventilatore. U potrazi za savršenim skladom zagledajmo se u prirodu i pronađimo rješenje za održivu budućnost. Izložbu prate tematske legende i katalog na hrvatskom i engleskom jeziku, a može se razgledati u Muzeju Slavonije do svibnja 2022. godine.
(Ksenija Katalinić i Sanja Vidović)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr