Nakon potpisivanja izvanrednoga dekreta predsjednika vlade, talijanski premijer Giuseppe Conte uveo je državne i privatne muzeje, galerije i arheološke parkove u razdoblje nove krize i nesigurnosti. Tim je dokumentom, od 3. studenog 2020. godine obustavljen rad svih muzejskih i izložbenih prostora u Italiji, kao i održavanje većine umjetničkih manifestacija i javnih događaja, uključujući kazališne predstave, glazbene koncerte i kino projekcije.
Iako su brojni muzeji ― od Brere do Uffizija ― putem web-stranica i društvenih mreža predstavili vlastite „online“ kolekcije, organizirali stručna vodstva za posjetitelje i video-prezentacije, financijski gubici najvećih muzejskih institucija sve su veći, a neizvjesnost predstojećih mjeseci produbljuje sumnju u brz oporavak talijanskoga javnog, kulturnog i muzejskoga života. Prema istraživanjima MiBACT-a (Ministero per i beni e le attività culturali e per il turismo) iz 2019. godine, talijanski državni muzeji čine 1,6% cjelokupnoga talijanskoga BDP-a (tek nešto manje od poljoprivrede) što je približan ekvivalent 27 milijardi eura ukupne gospodarske djelatnosti. Primjerice, Christian Greco, ravnatelj muzeja egipatske kulture i umjetnosti u Torinu, privatiziranoga 2006. godine, ističe da Museo Egizio u vrijeme „korona-lockdowna“ gubi do 500 tisuća eura tjedno.
S obzirom da su muzeji relevantan ekonomski subjekt u talijanskom nacionalnom gospodarstvu, država će dodijeliti 70 milijuna eura pomoći privatnim muzejima koji su poput palače Strozzi u Firenci ili Egipatskog muzeja u Torinu izrazito pogođeni trenutnim razvojem situacije. Hoće li, međutim, takva financijska pomoć biti dostatna i dodijeljena svima, te kakva zima iščekuje druge, prije svega, državne muzeje, ostaje, barem za sada, otvoreno pitanje. Budući da je „korona-kriza“ paralizirala cjelokupno talijansko gospodarstvo, a između ostalog i privatna poduzeća koja sudjeluju u sistemu financiranju muzeja, nameće se problem dugoročne organizacije i financijskog menadžmenta talijanske „muzejske industrije“ koja trenutno, barem prema nekim procjenama, prolazi kroz najteže trenutke od vremena Drugog svjetskog rata. Pretpostavlja se da su tijekom proljetnoga „lockdowna“ talijanski muzeji imali čak 19 milijuna manje posjetioca nego lani te ostvarili 78 milijuna eura manje prihoda u odnosu na isto vrijeme prošle godine.
Ipak, treba spomenuti da su se tijekom posljednja dva mjeseca, usprkos strogim epidemiološkim ograničenjima, u raznim dijelovima Italije redovito, primjerice, održavali sportski događaji, a najveći trgovački centri, prodajni lanci i restorani ostali su otvoreni. Sukladno tome, stječe se dojam da su muzeji u razdoblju i ove, jesenje/zimske „korona-krize“, donekle očekivano, najgore prošli. To potvrđuje i posljednja odluka talijanske vlade od 3. prosinca 2020. godine kojom se, iako uz značajna ograničenja, dozvoljava rad barova, restorana, gostionica i hotela uoči Božića 2020. godine, dok muzeji ostaju zatvoreni čak i u epidemiološki stabilnijim regijama države. Jesu li doista bila nužna zatvaranja svih muzeja u Italiji, odnosno, retrospektivno gledajući, na koji se način mogla sačuvati njihova djelatnost, te s kojim će se posljedicama uskoro suočiti talijanski privatni i državni muzeji, u ovome trenutku nije posve jasno, premda je izvjesno da će njihov oporavak, nažalost, potrajati. Kolika je cijena tog oporavka, saznat ćemo u nadolazećim mjesecima. (P.B.)
U novigradskom Muzeju Lapidarium nedavno je otvorena izložba „Krila povijesti. Zračne bitke nad Istrom 1941.-1945. Bujština – ljudske sudbine“ koja obrađuje temu obaranja ratnih zrakoplova na području sjeverozapadne Istre za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, otkrivajući sudbine članova posada srušenih zrakoplova i ulogu Istre u događajima koji su definirali ishod Drugog svjetskog rata.
Istraživanja koja su prethodila izložbi pokazala su da je Istra, a napose Bujština, bila referentna točka za savezničko bombardiranje Njemačke nakon kapitulacije Italije. Iskrcavanjem saveznika na Siciliju sredinom 1943. godine i postupnim oslobađanjem talijanskog teritorija osigurani su preduvjeti za gradnju vojnih zračnih luka. Saveznicima je omogućeno otvaranje novih koridora za zračne aktivnosti nad cijelom srednjom Europom, Njemačkom, Balkanom i Ukrajinom, a zrakoplovi su polijetali iz središnje Italije, letjeli do Bujštine i tu se razdvajali ovisno o ciljevima bombardiranja. Time je Istra postala vrlo važan, gotovo neizostavan dio, drugog po redu najvažnijeg zračnog koridora savezničkog zrakoplovstva.
Na izložbi su prezentirani prikupljeni materijalni dokazi, izvorna vojna građa, autentični dokumenti te različiti aluminijski predmeti koje je izradilo stanovništvo Bujštine koristeći olupine aviona kao sekundarnu sirovinu. Prikazani su arhivski filmski uradci o Istri u Drugome svjetskome ratu, zrakoplovi različitih modela i namjena kao i razna oprema za protuzračnu obranu, poput radara i akustičnih senzora te makete savezničkih bombardera i lovaca Luftwaffea. Posebno su zanimljive ljudske sudbine sačuvane usmenom predajom i iskazima svjedoka. Upravo te neispričane povijesti pretočene su na izložbi u vizualne zapise, svjedočanstva još uvijek živih svjedoka iz Umaga, Buja, Burola, Novigrada, Zrenja, Oprtlja, Momjana ili s područja Bujštine. Prikazane su sudbine članova posada palih zrakoplova, priče o ljudskosti i moralnim principima hrabrih pojedinaca koji su izlagali svoje živote pogibelji spašavajući savezničke pilote kao i svjedočanstva o svakidašnjim preletima savezničkih formacija koja su znale brojiti i do 1000 zrakoplova. Posebno su zanimljivi iskazi koji govore o susretu suvremene vojne tehnologije i domicilnog stanovništva, koje je suočeno velikim siromaštvom koristilo olupine aviona kao sekundarnu sirovinu za izradu uporabnih predmeta kojima su si olakšavali svakodnevni život.
Izvor: Muzej-Museo Lapidarium
Olupina bombardera „Betty Anne“, palog pored Zrenja, tada najsiromašnijeg dijela gornje Bujštine, za lokalno je stanovništvo bio kao "dar s neba". U potpunoj je nestašici metala lako obradivi aluminij bombardera B-24 spasio mnoge krovove, zatvarao štale, zamijenio staro glineno posuđe novim modernim metalnim loncima, poklopcima, žlicama, vilicama, a češljevi i ogledalca postali su kasnije dobra roba za krijumčarenje iz Zone B u Jugoslaviju. Angelo Šorgo (rođ. 1917.), iz sela Šorgi kod Zrenja, bio je najvještiji u obradi razgrađenog zrakoplovnog materijala. Što sām, a što uz pomoć ondašnjeg motovunskog župnika, u godinama 1945.-47., prodao je u Rijeci više od 500 češalja i drugih predmeta ponajprije ženama, piše na jednoj od legendi izložbe.
O ratnim strahotama Drugoga svjetskoga rata i golemoj cijeni koju su platili saveznički piloti govore fotografije pilota šesnaeste eskadrile teških lovaca Beafighters South African Air Forcea, koji su iz zračne baze u Bifernu napadali ciljeve na jadranskoj obali, na moru i daleko u unutrašnjosti Hrvatske, Slovenije i sjeverne Italije. U zračnom napadu na Poreč u kolovozu 1944., čiji je cilj bio potopiti brod Cagliari usidren u luci, protuzračna obrana oborila je tri zrakoplova, a četiri pilota s fotografije su u tom napadu izgubila život. Posjetitelji mogu vidjeti i talijanski prekooceanski brod Rex, dobitnika plave vrpce za najbržu plovidbu na relaciji London – New York, poznatog po Fellinijevom filmu Amarcord u kojem su stanovnici u malim brodicama čekali prolazak broda na pučini po mjesečini. Brod je u ratu preuređen za transport talijanske vojske u Afriku, a nakon kapitulacije Italije bio je usidren blizu Kopra gdje su ga u rujnu 1944. napala i potopila dva Beaufighersa South African Air Forcea.
Izvor: Muzej-Museo Lapidarium
Priču o Afroamerikancima koji su se borili za pravo leta kad je američka vojska još uvijek bila rasno segregirana, a zemlja nesklona da im jamči osnovne slobode, donosi fotografija Alfonza W. Davisa, prvog afroameričkog vojnika koji je položio tečaj za pilote u Tuskegee Airman programu, koji je opstao zahvaljujući snažnoj podršci „prve dame SAD-a“ Eleanor Roosevelt. Davis je bio pripadnik 332nd Fighter Groupa stacioniranog u Ramitelliju u Italiji, čiji je zadatak bio zaštititi savezničke Leteće tvrđave B-17 i Liberatore B-24 na misijama bombardiranja velikih srednjoeuropskih gradova, a njegov P-51 Mustang oboren je desetak kilometara zapadno od Savudrije u listopadu 1944. Fotografije prate kadrovi iz filma ‘’Red Tails“ (2012., Anthony Hemingway) nastalog u produkciji Georgea Lucasa koji tematizira ratni put pilota iz Tuskegeeja, snimanog u Rovinju, Motovunu, Grožnjanu i Draguću, mjestima iznad kojih su „mustangovci“ zaista letjeli tijekom rata.
Autori izložbe su Sergio Gobbo i Dolores Malbašić Mihelić. Izložba je nastala na temelju istraživačkog projekta „Krila povijesti - Wings of history“ koji su realizirali učenici iz Srednje škole „Vladimir Gortan“ iz Buja pod mentorstvom profesorice Dolores Mihelić Malbašić i uz suradnju sa Sergijem Gobbom, vlasnikom muzeja „Gallerion-pomorska zbirka austrougarske mornarice“ čiji postav i građa sadrže artefakte i dokumente koji korespondiraju temi istraživanja. Prikupljena svjedočanstva, predmeti i podaci temelj su budućeg stalnog postava izložbe, a u planu je razvijanje turističkih obilazaka, letova zrakoplovima i ronjenje na lokalitetima, odnosno edukativnih staza, info punktova i centara za posjetitelje koji obrađuju teme s izložbe koja se može razgledati do 28. veljače 2021. (Ivan Guberina)
Izvor: Gradski muzej Križevci
Gradski muzej Križevci – izložba „Od cehova do Čelika i nakon“
U Likovnoj galeriji Gradskog muzeja Križevci krajem mjeseca otvorena je izložba „Od cehova do Čelika i nakon“ koja obuhvaća povijest i povijesnu građu vezanu za obradu željeza u Križevcima, od cehovskih udruženja pa sve do Strojoremonta i “uspona i pada” jednog od najmoćnijih industrijskih divova svog vremena – tvornice Čelik Križevci. Izložbom se obilježavaju dvije obljetnice - šezdeset godina od osnutka Čelika i trideset godina od gašenja tvornice, a temeljena je na publikaciji „Kako se kalio Čelik“ objavljenoj povodom dvadesete obljetnice osnutka tvrtke, i dan danas najboljem svjedoku nastanka i razvoja nekadašnjeg giganta križevačke industrije.
Postav izložbe se proteže kroz četiri izlagačke prostorije Likovne galerije Gradskog muzeja Križevci, a na izložbi se uz tekstove kojima je predočena povijest cehova i tvrtke “Čelik”, kao i uloga Čelika u društvenom životu Križevaca i njegovih stanovnika, mogu vidjeti predmeti iz fundusa stalnog postava Gradskog muzeja Križevci. Od brojnih izloženih muzejskih eksponata svakako vrijedi istaknuti cehovsku zastavu Velikog ceha iz 1859., nedavno restauriranu u Gradskom muzeju Varaždin, zatim cehovske povelje Velikog ceha iz 1646. i 1819. godine, cimere križevačkih kovača i bravara te cehovske protokole iz 19. stoljeća. Tvornica “Čelik” predstavljena je predmetima prikupljenim donacijama - sportskim peharima, plaketama i diplomama koje svjedoče o bogatom sportskom i kulturnom životu „čelikovaca“, ali i uspješnom poslovanju i ulaganjima tvornice. Društveni život dočaravaju brojne fotografije iz privatnih albuma bivših radnika, a posebno se ističu snimci i isječci iz novina koje potpisuje autor Željko Hlebec. Uz eksponate, vrijeme koje izložba obuhvaća interpretirano je djelima suvremenih umjetnika. Tako se na izložbi mogu vidjeti dvije iz serije od šest slika pod nazivom “1971” umjetnice Martine Grlić koje prikazuju radnike za strojevima u tvorničkim pogonima. Na pet postamenata, oko kojih cirkulira postav, Antonio Grgić postavio je svoj novi rad pod nazivom “Tako se kalio čelik”, koji se sastoji od poliptiha - digitalnog tiska na čeličnim pločama sastavljenog od fotografija socrealističkog spomenika kipara Antuna Augustinčića srušenog 1992. godine u Gradcu.
Serija od 36 fotografija i kratki film pod nazivom “Sjećajte se radnike” Borisa Cvjetanovića prenose atmosferu nedavno zatečenu u Željezari Sisak, uz univerzalne motive odbačenih radničkih rukavica i praznih tvorničkih hala. Izložen je sinopsis za nikada realizirani dokumentarno-eksperimentalni film Tomislava Gotovca “Osamsatno radno vrijeme”, planiran kao film od jednog jedinog statičnog kadra u kojem promatramo radnika/radnicu pri radu da bi se dobio „potpuni dokument“. Publika može vidjeti i filmove ”Radnička klasa” Kristine Kojan Goluža te “Kako se kalio čelik” umjetnika Igora Grubića koji je predstavljao Hrvatsku na 58. Venecijskom bijenalu 2019. godine, u kojem animirani likovi vode gledatelja kroz postapokaliptične pejzaže napuštenih tvorničkih pogona.
Izvor: Gradski muzej Križevci
Niz monokromnih crteža polikolorom naziva “New age” (Novo doba) umjetnika Nenada Dančua problematiziraju moralnu i političku dezorijentaciju 90-ih godina 20. stoljeća. Skicu za instalaciju predlaže križevački umjetnik Saša Živković pod nazivom ČELIKBAŠČELIK gdje redefiniranjem logoa križevačke tvornice “Čelik”, kao simbola nekih arhaičnih vremena, problematizira postsocijalističko doba tranzicije u doba kapitalističkog postindustrijskog društva. Likovni postav završava s djelima križevačkog rukotvorca i “čelikovca” Dragutina Sokača koji je tehnikom varenja željeza oblikovao skulpture manjeg formata koje prikazuju muške figure u pokretu i komunikaciji s predmetima geometrijskih oblika. U radovima pod nazivom “Figura” autor je neposredno zabilježio svoje suradnike u pokretu na radnom mjestu tvorničkih pogona.
Izložba je bila dobra prilika da se prikažu djela iz fundusa Likovne zbirke Gradskog muzeja Križevci, pa se tako u likovnom postavu izložbe nalazi djelo s motivom iz željezarske radionice slikara i grafičara Dragutina Renarića (1872. – 1944.) nastalo 1941. tehnikom bakropisa, kao i akvarel “Radna akcija”, djelo Julija Csikosa-Sessie (1898 – 1978) nepoznate godine nastanka. Izložba završava radom “Budućnost” autora Darka Bavoljaka, koji na sedam fotografija prenosi kadrove zatečenih vizura za vrijeme ratnih razaranja na području Pakraca i Lipika 1992. godine o kojima svjedoči motiv oštećenih natpisa/logoa tvornice simboličnog naziva “Budućnost”.
Izvor: Gradski muzej Križevci
Posjetitelje u siječnju očekuju dva predavanja – izlaganje Branka Franceschija koji će kao kustos reći više o nastanku, fokusu i realizaciji Prvog bijenala industrijske umjetnosti koji se održao u Labinu 2014. kao projekt Labin Art Expressa XXI, dok će Alma Trauber kao vrijedan primjer cjelovite industrijske baštine predstaviti projekt “Park skulptura Sisak”.
Dizajn panoa i katalog izložbe potpisuje dizajner Boris Greiner, a u katalogu će se, uz tekstove jednog od kustosa izložbe Ozrena Blageca i stručne suradnice na izložbi dr. sc. Jelke Vukobratović, naći i članak “Društveni kontekst Čelika” autora Sandra Novosela. Autorica projekta i likovnog postava, te kustosica izložbe je ravnateljica Gradskog muzeja Križevci Tea Hatadi. (Tea Hatadi, ravnateljica Gradskog muzeja Križevci)
Etnografski muzej Split – 110 obljetnica obilježena knjigom o knjigama
Kako najprimjerenije obilježiti veliku obljetnicu djelovanja, ako ne knjigom – uobičajeno, ali za muzeje ipak u manje slučajeva. Još rjeđa je pojava u hrvatskoj muzejskoj zajednici da se obljetnice muzejskoga djelovanja obilježe knjigom o njihovom muzejskom izdavaštvu. Stoga je opsežan katalog Etnografskoga muzeja Split izdan uz istoimenu izložbu postavljenu sredinom prosinca 2020. godine – u kojoj je Muzej obilježio 110 godina svojega djelovanja – svojevrsni kuriozitet u ukupnom hrvatskom muzejskom nakladništvu. Vrijedan pažnje.
Autorica izložbe i popratnoga kataloga, Iva Meštrović već u uvodnim rečenicama iznosi svoju nakanu koju možemo iščitati i kao svojevrsnu poruku i poticaj drugim muzejskim ustanovama da učine isto: „Obilježavanje jubileja svake institucije izuzetna je prilika za reviziju učinjenoga“. Jer, tek analizom učinjenoga stvara se plodna podloga za daljnji rad, retrospektivom se otvara mnogo šira perspektiva.
Autorica je tekst knjige podijelila u dva dijela. Uvodnim je dijelom iznijela teorijski okvir nakladništva u baštinskim ustanovama te dala pregled poznatih podjela i glavnih obilježja muzejskih publikacija koje su joj služile u osmišljavanju kataloga i izložbe.
Prvi dio knjige posvećen je pregledu i analizi izdavačke djelatnosti Etnografskoga muzeja Split koja započinje Koledarom Pokrajinskog muzeja za narodni obrt i umjetnost u Splitu iz 1913. godine. U ovome je dijelu knjige, autorica nastojala prikupiti, obraditi i popisati ukupan izdavački fond Muzeja, prikazati njegov razvojni put, izdavačku praksu i dostignuća, predstaviti i kritički analizirati najvažnije rezultate provedenoga istraživanja te ukazati na izazove suvremenoga nakladništva Muzeja.
Izdavačku djelatnost Muzeja predstavila je unutar tri razdoblja – od 1910. do 1944.; od 1945. do 1990. te od 1991.do 2020. godine. Pričajući o publikacijama ispričala je povijest Muzeja kroz 110 godina djelovanja ocrtavši unutrašnje i šire vanjske društvene, političko-pravne, ekonomske i socijalne odrednice koje su se neminovno odražavale i na muzejsko nakladništvo.
Upoznajemo ravnatelje, muzejske djelatnike i njihove interese i doprinose, selidbe muzeja iz zgrada i kvartova, nove postave, promjene naziva muzeja, njegova zatvaranja pred ratnim nedaćama, uspone i padove, uspjehe, projekte i nove ciljeve... Za svako je razdoblje predstavila najznačajnije publikacije te kojim su korisnicima bile primarno namijenjene. Ovaj povijesni dio autorica zaključuje isticanjem najvažnijih rezultata istraživanja među kojima je da su katalozi povremenih izložaba bili najzastupljenija vrsta muzejskih publikacija, da je tematska pokrivenost vrlo široka od narodnih nošnji i tekstilnoga rukotvorstva, godišnjih običaja i tradicijskog gospodarstva do likovnih radova etnografske tematike; da se više od polovice objavljenoga materijala odnosi na sito tisak (među kojima su najzastupljeniji plakati), a da je elektronička građa prisutna u relativno malom opsegu te da je u trećem razdoblju objavljen najveći broj publikacija među kojima je i časopis Etnologica Dalmatica koji se kontinuirano objavljuje od 1992. Ovdje autorica napominje i potrebu okretanja široj publici pripremanjem publikacija ne samo za stručnu publiku već i „s drugačijim koncepcijama koje su prilagođene različitim kategorijama korisnika“ prvenstveno misleći na osnaživanje nakladništva za djecu i mlade. Prvi je dio potkrijepljen brojnim bilješkama te probranom literaturom i izvorima kojima se služila.
Drugi dio knjige donosi „Katalog publikacija, promotivnog materijala o i ostale građe“ u kojemu je 328 jedinica, autorica popisala kronološkim slijedom unutar nekoliko grupa i vrsta: Publikacije – serijske publikacije, omeđene publikacije, informativni muzejski leci, Promotivni muzejski materijal i Ostala građa. Kataloške jedinice uz svoj redni broj donose podatke o naslovima i podnaslovima, podatke o autorstvu, materijalnom opisu, temama te inventarnim oznakama, a odabrane jedinice građe popraćene su fotografijama.
Katalog osim sadržajem i svojim je dizajnom obilježio obljetnicu decentnom upotrebom boje staroga zlata u fontu naslova i podnaslova, boji pojedinih razdjelnih listova među temama te na njihovim rubovima i hrptu knjige.
Ova je knjiga više od kataloga, trajnoga dokumenta jedne povremen izložbe – ona je ujedno i zahvala svima – muzealcima i njihovim suradnicima – koji su pisanom riječi pratili rad i razvoj muzeja kroz 110 godina djelovanja. I to je još jedan od razloga zašto je vrijedan pažnje. (Snježana Radovanlija Mileusnić)
MEŠTROVIĆ, IVA
Izdavačka djelatnost Etnografskog muzeja Split kroz 110 godina djelovanja / Iva Meštrović ; [fotografi je Branko Bralić ; prijevod na engleski jezik Silvija Soldo].- Split : Etnografski muzej Split, 2020.- 146 str. : ilustr. u boji ; 30 cm
Bilj. uz tekst.- Bibliografija.- Summary.
ISBN 978-953-6866-50-2
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr