11. seminar Arhivi, knjižnice, muzeji (Poreč, 21. – 23. studenoga 2007.) popraćen je zbornikom radova, kao i prethodnih deset susreta baštinskih stručnjaka. Tema seminara "Web, web i web" okupila je brojne sudionike, od kojih je većina i objavila svoje radove unutar rubrika "Izlaganja"; "Prikaz"; "Posterska izlaganja" i "Radionice". Posebnu su pozornost, naglašava urednica zbornika Mirna Willer, privukla predavanja o Webu 2.0 i semantičkom webu. Za razliku od prethodnih seminara, na posljednjemu je bilo nešto manje sudionika iz muzejske zajednice, a među njima je postersko izlaganje više kustosice MDC-a Lade Dražin Trbuljak "www.mdc.hr informacijsko-dokumentacijsko-komunikacijsko mjesto susreta hrvatske muzejske zajednice". Muzealci su svojim prilozima aktivnije sudjelovali u radionicama "Restauratorsko-konzervatorska dokumentacija" (A. Srša, A. Klobučar) i "Promicanje kulturnog turizma mikrodestinacija - identitet - mali/veliki muzej - atrakcija" (Ž. Laszlo, M. Franulić).

Grad Sisak je u 2018. godini obilježio 110. godišnjicu kinematografije raznim kulturnim događanjima. Obilježavanju značajne godišnjice pridružio se i Gradski muzej Sisak svojom monografijom objavljenom u prosincu obljetničke godine u kojoj su viši kustos Ivica Valnet i viši kustos i ravnatelj Muzeja mr. sc. Vlatko Čaširan rekonstruirali povijesti kinematografije u Sisku od 1908. do 1991. godine. Autori su sastavili povjesnicu istražujući, na žalost, malobrojnu sačuvanu arhivsku građu te većim dijelom oglase i objave u tiskovinama s rasporedima filmskih projekcija, njihovim kraćim opisima, najavama i slično. Tekstovi u monografiji kronološke prate kinematografsku povijest podijelivši ju u dva razdoblja – prvo u kojemu su Siščani gledali predstave gostujućih kinematografa (poput Union Royal kinematografa koji u Sisku gostuje 5. travnja 1908.) i drugo razdoblje u kojemu djeluju stalni kinoobrtnici počevši od 1913. godine i Gjure Noršića, odnosno osnivanjem gradskih kina „Union“ i „Edison“. Tekst prenosi i dijelove dokumenta među kojima je i Naredba kojom je regulirano davanje kinematografskih usluga iz 1913., a u kojoj je između ostalaga i naputak - „Slike koje se prikazuju moraju biti pristojne i ne smiju biti u nikojem pogledu zazorne“. Upravo je ovaj naputak tijekom cijele sisačke kinematografske povijesti izazivao najviše prijepora! Analizom programa sisačkih kinematografa Ivica Valent je ustanovio kako je publika uvijek više voljela zabavne ili vestern filmove od onih umjetničkoga ili edukativnoga sadržaja tako su i uradci dokumentarnoga karaktera kojima započinje povijest sisačke kinematografije bili u potpunosti potisnuti filmovima zabavnoga karaktera. Ivica Valent prenosi i tekstove filmskih cenzura s apelima da se „roditelji naše mladeži zamisle, pa da djecu ne puštaju na takove predstave, koje im truju srce i dušu“ (Posavec, br. 22, 1913.); uspoređuje mijene cijena kinoulaznica koje su se odražavale i na posjećenost kinematografa. U posebnom poglavlju Valent predstavlja filmove snimljene u Sisku od 1908. do 1945. godine počevši od reklamnoga filma uz najavu otvorenja novoga mosta 1913. godine i filma uz natječaj za izbor miss Kupe 1928., a koji se čuvaju u sisačkome Muzeju. Vlatko Čakširan predstavio je poslijeratni razvoj kinematografije i novi početak izgradnje filmske industrije u cijeloj bivšoj Jugoslaviji pa tako i u gradu Sisku. Predratna kina Edison i Uranija nastavila su s radom, ali promijenjenih imena i uprave. Prateći repertoar i posjećenost kino-predstava, Čakšuran između ostaloga navodi kako je 1948. godine najgledaniji film bio „Slavica“, a da je kino-predstave „ostalih domaćih, sovjetskih i čeških filmova“ pogledalo 60 tisuća građana. Autor opisuje pojavu putujućih kina namijenjenih seoskome stanovništvu koja su 1950-ih godina „postali jedan novi prozor u svijet, svijet koji se u takvom ogledalu ranije nije nikada mogao vidjeti“; analizira veliki porast posjetitelja kina koji svoj vrhunac doseže 1960-ih godina kada je među hit-filmovima „Kozara“ i meksički film „Majko slušaj moju pjesmu“, ali i reakcije na filmsku ponudu koja je napuštala edukativni karakter i prilagođavala se komercijalnoj razini. Čakširan, nadalje, konstatira kako se pojavom televizora i automobila dinamizirao zabavni život stanovništva pa posjet kino-dvoranama drastično opada. Bez obzira na organizirane ponoćne premijere erotskoga filma čija su „Prikazivanja bila zatvorenog tipa, a karte su se mogle nabaviti najviše u radnim organizacijama preko sindikata i animatora kulture“ krajem 1980-ih godina sisačka kina zapadaju u sve veću krizu zbog zastarjele tehnike, neodržavanih prostora i dotrajalosti što rezultira i njihovim zatvaranjem 1991. godine. Monografija sadrži i tematska poglavlja o Kinopoduzeću Sisak; kinu „Željezara“ (koji se razvio uz istoimeni Metalurški kombinat kao dio brige o kulturnome životu radnika) te poglavlje posvećeno kinoamaterizmu koje se od 1960-ih godina razvija posebice u sisačkim osnovnim školama u okviru izvanškolskih aktivnosti. Ukratko su predstavljeni i filmovi snimljeni u Sisku od 1945. do 1991. te navedeni sisački glumci (među kojima je i Stjepan Šulek, glumac u popularnim filmovima o Tarzanu). Za povijest filma i kinematografije značajan dio monografije čini vrlo iscrpan „Popis filmova u sisačkim kinima od 1908. do 1943.“ autora Ivice Valenta, a kao dodatak priložen je presnimak „Kino vodiča s partiturom“ za film“Ciganska rapsodija“ prikazan u „Edison ton-kinu“ 17. – 19.1. 1936. Monografija je ilustrirana brojnim presnimcima iz sisačkih tiskovina, dokumentarnim fotogafijama te kino-plakatima. Za daljnje istraživače kinematografije u Sisku koristan je i popis literature s mrežnim izvorima. (Snježana Radovanlija Mileusnić)