U zagrebačkom Etnografskom muzeju krajem ožujka predstavljena je monografija „Tartufi, pršut, supa: novija povijest istarske gastronomije“ autorice muzejske savjetnice Tanje Kocković Zaborski, koja predstavlja rezultat njezina dugogodišnjeg proučavanja suvremene i tradicijske prehrambene kulture Istre.
Monografija na pristupačan način objašnjava kako su tartufi, supa i pršut postali simboli Istre – ne samo kao hrana, već kao snažni brendovi regije. Autorica pokazuje kako se gastronomski identitet ne razvija slučajno, već kroz suradnju proizvođača, turističkih zajednica, institucija i lokalne zajednice. U vremenu kada je autentična gastronomska ponuda jedan od ključnih motiva dolaska gostiju u Istru, ova knjiga otvara važnu temu povezanosti kulture, turizma i tržišta, prikazujući istarsku gastronomiju kao primjer uspješne transformacije tradicije u prepoznatljiv i konkurentan regionalni identitet.
Riječ je o produžetku doktorske disertacije iz 2018. pod nazivom „Transformacija istarske prehrambene tradicije u turističkim seoskim gospodarstvima“, koja temi pristupa iz političko-gospodarske i simbolične perspektive, s obzirom na to da istarsku kulturu prehrane nisu oblikovali samo njezini stanovnici, nego i politička stvarnost, snažan razvoj turizma te različiti zakonodavni okviri koji su, nerijetko, doveli do standardizacije proizvodnih procesa pojedinih namirnica, što je posljedično utjecalo i na njihove okuse, ali i otvorilo brojna pitanja o autentičnosti takvih proizvoda, kao i o samom pojmu autentičnosti. Poseban naglasak stavljen je na novi kontekst pojedinih namirnica i jela, nostalgiju u okviru odnosa prehrane i pamćenja u Istri te na načine prilagodbe jelovnika turistima i vremenu, koji su često doveli do oživljavanja ne izgubljene, nego zamišljene prošlosti, odnosno uljepšanih narativa o tradicionalnoj istarskoj prehrani temeljenih na pojednostavljenim, uniformiranim jelima s manjim lokalnim specifičnostima.
Knjiga je organizirana u osam cjelina. U prvom poglavlju autorica naznačuje svoja teorijska i metodološka polazišta, pri čemu propituje i vlastitu poziciju, definiranu kao poluinsajdersku zbog dugogodišnjeg života i rada u Istri te opisuje odnos koji je izgradila sa svojim sugovornicima. U drugom poglavlju donosi prikaz razvoja seljačkog, seoskog i ruralnog turizma u Istri s posebnim naglaskom na istarske agroturizme koji čine središnju temu autoričinog terenskog istraživanja.
Slijedi teorijski okvir kroz koji autorica pristupa gastronomskom turizmu Istre, oslanjajući se na spoznaje i pretpostavke teorijskih pristupa sjećanju i pamćenju analizirajući odnos prehrane i identiteta u kontekstu kulture i turizma. U četvrtom poglavlju čitatelji mogu doznati sve o istarskoj tradicijskoj prehrani čime autorica postavlja kontekst za analizu triju gastronomskih simbola, a koji ujedno čine i tematsku okosnicu knjige – tartufe, pršut i supu. Knjiga završava zaključnim razmatranjima, popisom izvora i literature te bilješkom o autorici.
U velikogoričkoj Galeriji Galženica nedavno je otvorena samostalna izložba likovne umjetnice Ane Ratković Sobota pod nazivom „Boginja“, koja istražuje (ne)ravnotežu ženskih i muških principa u tijelu, društvu i krajoliku. Riječ je o ambijentalnoj site-specific instalaciji velikih razmjera koja obuhvaća materijale čiju je uporabu autorica usavršavala u Indoneziji, prije svega tekstile velikih formata (mješavinu svile i pamuka), koje boji prirodnim bojama i pigmentima dobivenima iz listova, cvjetova i korijenja biljaka. Time nastavlja ranije započeto istraživanje tehnike batika i bojanja prirodnim pigmentima.
Tematski, ciklus se bavi ženskim arhetipom, oslanjajući se na istraživanja litavske arheologinje i antropologinje Marije Gimbutas, poznate po istraživanjima neolitičkih kultura koje interpretira kao društva usmjerena na cikličnost prirode i štovanje Velike Boginje. Vizualni jezik oslanja se stoga na jednostavne oblike neolitičkog simbolizma te eksperiment s prirodnim pigmentima i modifikatorima, čije miješanje ne podliježe zakonima optičkog spajanja boja, pa su rezultati često nepredvidivi.
Izvor: Galerija Galženica
Novi ciklus radova naziva Boginja dosljedno se nadovezuje na njezina recentna istraživanja materijala, prirode i simboličkih sustava vidljiva u ciklusima Trag boje i Sunčev vrt. Dok je u Tragu boje umjetnica reducirala pejzaž na njegove energetske i simboličke karakteristike, koristeći pigmente biljnog podrijetla kao izravne tragove prirode, a u Sunčevom vrtu proširila taj interes prema cikličnosti vremena, biljnim vrstama i solarnim simbolima kroz batik tehniku, u najnovijem ciklusu kojim se predstavlja u Galeriji Galženica fokus se dodatno pomiče od pejzaža kao vanjskog fenomena prema unutarnjim, arhetipskim strukturama čovjeka i njegovog odnosa s prirodom.
U ciklusu Boginja, Ana Ratković Sobota gradi novi, još suptilniji vizualni sustav u kojem se isprepliću arhetipska simbolika i njezino vlastito introspektivno iskustvo. Radove izvodi pigmentima na svili, koje potom fiksira tradicionalnim postupkom kuhanja na pari. Pigmenti su dobiveni iz biljnih i prirodnih izvora: ljubičasti tonovi nastaju iz kore kempeče drveta, ciglasti iz kore luka, hibiskusa i indijskog broća, dok su crveni izvedeni iz mješavine indonezijskih biljaka teger bubuk, jolawe te kore drveta secang.
Izvor: Galerija Galženica
Prostorna instalacija u galeriji sastoji se od četiri velika vertikalna platna i osam ovalnih formi koje lebde u prostoru poput mobila i promatraju se obostrano. Svila tako postaje svojevrsna membrana između vidljivog i nevidljivog, a kroz dvodijelnu strukturu uspostavlja se ritam izložbe: apstraktno nasuprot figurativnom i elementarno nasuprot antropomorfnom. Platna simboliziraju osnovne elemente: vatru, vodu, zemlju i zrak, reducirane na ritmičke linijske strukture. Gustoća, isprekidanost i zakrivljenost linija stvaraju apstraktne vizualne ekvivalente prirodnih sila, na taj način izbjegavajući deskriptivnost u korist osjeta. Umjetnica stoga elemente prikazuje više kao stanja: dinamične forme koje prizivaju prirodu kao neprekidno kretanje i promjenu.
Nasuprot njima, ovalni oblici uvode figuralnu dimenziju. Njihova morfologija podsjeća na ljudsko tijelo, ali bez individualizacije. Riječ je o shematiziranim, arhetipskim prikazima boginje. Rezultat je to antropoloških i arheoloških istraživanja umjetnice, osobito radova Marije Gimbutas, u čijim su radovima neolitičke kulture organizirane oko razumijevanja životnih ciklusa rađanja, rasta, smrti i ponovnog rađanja, pri čemu je božansko načelo ženskog principa imalo središnju ulogu kao personifikacija majke zemlje, plodnosti i transformacije.
Unutar tog okvira, osam ovalnih formi razvija se i kao niz simboličkih prizora koji prate unutarnji razvoj pojedinca. Pojedini motivi, poput pijetla kao znaka buđenja, srca kao mjesta susreta emocije i intelekta, ili zmije koja kroz cikluse hibernacije i obnavljanja utjelovljuje smrt i ponovni život, upućuju na procese transformacije koji nadilaze pojedinačno iskustvo. Labirint se pritom pojavljuje kao simbol puta prema središtu, unutarnjeg kretanja i samospoznaje, dok figura kočijašice priziva ideju čovjeka kao složene cjeline u kojoj su tijelo, emocije, um i volja međusobno povezani i ovisni. Djevica, boginja obilja i boginja preobrazbe pojavljuju se kao tri lica istog principa i čine okosnicu ovih radova. One ne govore samo o fazama života, nego i o različitim razinama postojanja: duhu, duši i tijelu. Kroz jednostavne oblike poput ovala, trokuta i linije umjetnica gradi vizualni jezik koji povezuje osobno iskustvo s onim kolektivno upisanim u pamćenje.
Izvor: Galerija Galženica
Referirajući se na neolitičke kulture koje su, prema dostupnim interpretacijama, živjele u miru i u skladu s prirodnim ciklusima, umjetnica ne priziva prošlost kao izgubljeni ideal, nego je dovodi u odnos sa sadašnjim trenutkom obilježenim ratovima, fragmentiranošću i ubrzanjem. Povijest se tako ne pojavljuje kao zatvorena cjelina, već kao živi prostor značenja koji se stalno iznova oblikuje iz naše sadašnje perspektive.
U konačnici, Boginja je i intimno istraživanje identiteta. Osam ovalnih formi mogu se čitati kao autoportreti, u unutarnjem, procesualnom smislu. Umjetnica kroz arhetipske obrasce promatra vlastito tijelo, emocije i misaone strukture, pokušavajući razumjeti što znači biti žena i što znači biti čovjek danas. Između dualnosti koje dominiraju suvremenim diskursom, npr. dualnosti muškog i ženskog, radovi Ane Ratković Sobota sugeriraju potrebu za trećim prostorom: prostorom integracije. Upravo u tom međuprostoru, otvara se mogućnost drugačijeg pogleda ne samo na prošlost, već i na vlastitu sadašnjost.
Kustosica izložbe i autorica predgovora je Tena Bakšaj, a izložba se može razgledati do 15. svibnja 2026.
(Galerija Galženica)

Fotografirala: Olja Višković
Narodni muzej Labin – početci rudarenja na području Labinštine
U Narodnome muzeju Labin nedavno je otvorena izložba „1626. … na području Labina i četiri milje uokolo…/1626. … nel territorio d’Albona, et miglia quattro d’intorno…“, organizirana povodom obilježavanja 400. obljetnice početka rudarenja na Labinštini. Izložba kroz arhivske dokumente, geološke karte, fotografije i razglednice Krapna i Krapanske doline donosi pregled najranijih početaka rudarske djelatnosti na Labinštini i simbolično upućuje na mjesto na kojem su započeli početci rudarenja.
Mletačko Vijeće desetorice dodijelilo je 5. ožujka 1626. godine poduzetniku Filippu Veranziju pravo istraživanja i iskorištavanja minerala i smole „koje postoje u Labinu i u krugu od četiri milje“. Veranzi je time dobio dozvolu za vađenje crne smole na području današnjeg naselja Krapan, a koristila se za premazivanje drvenih brodova. Izložba obuhvaća kronološki pregled razdoblja od 1626. godine do prve polovine 20. stoljeća te prikazuje različite uprave koje su kroz stoljeća imale pravo istraživanja i eksploatacije prirodnih rudnih bogatstva. Nakon prve koncesije dodijeljene Filippu Veranziju, mletačke vlasti nastavile su sredinom 17. stoljeća poticati iskorištavanje mineralnih sirovina. Godine 1659. labinski bilježnik Lodovico Dragogna dobio je pravo eksploatacije nalazišta tvrde smole na području sv. Zaharije u zaleđu današnjeg Krapna.
Tijekom 18. stoljeća istraživanja se proširuju i na nalazišta ugljena, a rudarska djelatnost postupno poprima obilježja kontinuirane proizvodnje. Nakon pada Mletačke Republike 1797. godine rudarska se djelatnost razvija pod austrijskom i francuskom upravom, uz sve snažniji državni nadzor i organizaciju proizvodnje. U 19. stoljeću rudnik u Krapnu prerasta u industrijski pogon, a krapanski ugljen postaje važan energent za industriju sjevernog Jadrana i pomorski promet.
Fotografirala: Olja Višković
Razvoj rudarstva donio je značajne društvene promjene, osnivaju se radničke organizacije i ustanove socijalne skrbi, a teški radni uvjeti potiču radničke nemire i štrajkove krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U razdoblju između dva svjetska rata Krapan se razvija u plansko rudarsko naselje s razvijenom infrastrukturom i prometnim vezama, a rudarska proizvodnja postaje važan gospodarski i društveni čimbenik.
Posebna zahvala Narodnog muzeja Labin upućena je Anti Augustinoviću, rudaru ugljenokopa Tupljak koji je u studenome 1999. godine kao posljednji rudar izašao iz jame, čime je simbolično zaključen višestoljetni kontinuitet rudarenja na ovome području. Ovom je prigodom Muzeju darovao više predmeta korištenih u svakodnevici rudarskog rada, a među njima se ističe jedan od posljednjih primjeraka ugljena iskopanih u jami Tupljak, predstavljen na izložbi kao vrijedan materijalni svjedok završnog razdoblja rudarske djelatnosti.
Autorica izložbe je kustosica Olja Višković, a u realizaciji izložbe sudjelovali su kustosi vježbenici Deni Vlačić i Manuela Zupan. Vizualni identitet, oblikovanje postava i grafičko oblikovanje izložbe potpisuje grafički dizajner Oleg Morović.
Izložba je dostupna za razgled do 31. prosinca 2026. godine.
(Olja Višković)
Impressum
Vijesti iz svijeta muzeja - elektronički dvotjednik, ISSN 2459-8690
Glavni urednik: Ivan Guberina Uredništvo: Maja Kocijan, Iva Validžija, Ivona Marić Grafički urednik: Denis Bučar
Izdavač: Muzejski dokumentacijski centar | Ilica 44 | 10000 Zagreb | 01 4847 897 | info@mdc.hr | www.mdc.hr